Hvala. Nisam znao ovu priču o Saganu i Siliciju.
Life is jazz. Play it cool.
U filmu "Project Hail Mary" imamo nastavak fantazije o živim bičima na temelju Silicija.
Istina je da silicij nije primjeren kao osnova za kompleksniji život, no priroda isprobava svašta pa šta preživi "pričat će".
Moguće je tako da je prvi život na Zemlji zapravo koristio silicij i nekakvo drugo otapalo (npr. amonijak i tekući metan) a ne vodu. To se zapravo čini i logičnim obzirom kako život evoluira. Ako je to istina onda bi na Saturnovom mjesecu Titanu mogao postojati silikonski život jer je atmosfera Titana slična atmosferi rane Zemlje. Drugim riječima, slikonski život bi mogao biti nekakav "precursor" ugljičnom.
Silicij ima neku vezu sda životom, ali ne onakvu na kakvu PaleRider misli. Suvremena istraživanja sve više dokazuju teoriju da su prvi katalizatori, na kojima su se sintetizirale nukleinske kiseline, bili mineralni gline, posebice montmorilonit. No minrali gline ne sadrže samo silicij, čak bi se moglo reći da je za njihovo katalitičko djelovanje zaslužniji aluminij nego silicij. A što se tiče da se prvi život temeljio na siliciju, a ne na ugljiku... E, za to nema baš nikakvog ne samo dokaza nego ni indicija. Takvu hipotezu ne podržava ni kemija, ni biokemija, ni geokemija, ni paleontologija, a ni planetarna astronomija.
U filmu "Project Hail Mary" imamo nastavak fantazije o živim bičima na temelju Silicija.
Nije receno da to nije moguce, nego da smo moraju biti jako specificni uvijeti za to, sto je malo vrjerojatno ili prosto zanemarivo, i to govorimo o svemiru, o nasoj plavoj lopti nemamo sta na tu temu ni razgovarati. Barm ako sam ja to dobro shvatio opis, kemija mi nikada nije bila jaca strana i te njihove cudne veze.
Nemojte se u razmišljanjima ograničavati samo na Zemlju i slične uvjete na drugim svemirskim tijelima. Tko može garantirati da u beskrajnom svemiru nije postojala baš idealna kombinacija uvjeta da nastane život baziran na nekom drugom elementu osim ugljika?
Ovo što kaže Thinker djeluje uvjerljivo, ali nema nikakve znanstvene težine. Takvom argumentacijom možemo dokazati što god hoćemo. Tko zna da u beskrajnim šumama ne postoje i vukovi koji govore i zavode djevojčiće (Crvenkapice)? Tko može dokazati da ispod površine Marsa ne postoje gradovi u kojima žive Marsovci? Znanstveni se dokaz, ili barem hipoteza, mora temeljiti na poznatom, a ne na nepoznatom, fantastičnom. Drugim riječima treba ići od poznatog prema nepoznatom, a vi idete od nepoznatog prema nepoznatom!!! Svi rezulatati planetarne astronomije pokazuju da ni voda ni ugljkovi spojevi nisu rjetkost u svemiru, nešto što samo na Zemlji postoji. Istraživanje egzoplaneta pokazuju da su planetarni sustavi oko drugih zvijezda slični Sunčevom sustavu. Što iz toga možemo zaključiti? Ako život postoji još negdje u svemiru, on mora biti sličan životu na Zemlji. I ne znam zašto onda treba izmišljati nekakva silikatna čudovišta. Nažalost, ljudi previše čitaju znanstvenu fantastiku pa im se onda miješa mašta sa stvarnošću, kao što se to dogodilo Don Cijoteu. Pisci pišu svašta, dokle god dopire njihova mašta. No nije samo u prirodnim znanostima tako. Čitao sam kako su neki osporavali povijesna istraživanja o Matiji Gupcu Šenoinim romanom Seljačka buna. Pa su još rekli da je Auigust Šenoa bio ozbiljan čovjek, sudac i gradonačelnik, pa nije mogao pisati laži. No jedno je pisati povijesni roman, a drugo povijesni traktat. Jedno je pisati znanstveni rad, a drugo znanstveno-fantastičnu pripovjetku. Ali, eto, živimo u doba gdje se brišu granice između istinitog i izmišljenog, a to nije dobro. To vodi u fanatizam i duševnu bolest.
da je znanost uvijek tako razmisljala, nikada ne bi napredovala...
E, za to nema baš nikakvog ne samo dokaza nego ni indicija. Takvu hipotezu ne podržava ni kemija, ni biokemija, ni geokemija, ni paleontologija, a ni planetarna astronomija.
Kako kažu "absence of evidence is not evidence of absence". Nitko ne traži takav život pa normalno da ga neće ni naći, a i neće ga biti ni lako naći ako govorimo o vrlo primitivnom životu. A i nije baš istina da [bio]kemija ne podržava hipotezu - dokazano je da u određenim uvjetima priroda inkorporira silicij u biokemiju[1]. Daleko je to od dokaza za istinski silicijski život naravno, no teoretska mogućnost postoji. Lako je tvrditi da nema dokaza za nešto za što se dokazi ne traže, no to nije znanstveni pristup, samo zadrto opiranje preispitivanju etabliranih temelja, što je nažalost tipično za mainstream.
[1] https://www.science.org/content/article/researchers-take-small-step-toward-silicon-based-life
Silikonski život postoji i buja na Instagramu i Tik-Toku.
Preporučio bih gospidinu PaleRideru kojem je za srce i dušu tako prirasla maksima "absence of evidence is not evidence of absence" da iskopa svoj vrt do dubine od 5 metara u potrazi za zlatom. Ako zlato ne nađe, neka kopa još dublje.
Hvala što ste me upozorili na krivu jednadžbu. Ispravio sam. A što se tiče tališta silicija: činjenica da tvar sublimira ne znači da se ne može rastaliti, da nema tališta.
Ovo što kaže Thinker djeluje uvjerljivo, ali nema nikakve znanstvene težine. Takvom argumentacijom možemo dokazati što god hoćemo. Tko zna da u beskrajnim šumama ne postoje i vukovi koji govore i zavode djevojčiće (Crvenkapice)? Tko može dokazati da ispod površine Marsa ne postoje gradovi u kojima žive Marsovci? Znanstveni se dokaz, ili barem hipoteza, mora temeljiti na poznatom, a ne na nepoznatom, fantastičnom. Drugim riječima treba ići od poznatog prema nepoznatom, a vi idete od nepoznatog prema nepoznatom!!! Svi rezulatati planetarne astronomije pokazuju da ni voda ni ugljkovi spojevi nisu rjetkost u svemiru, nešto što samo na Zemlji postoji. Istraživanje egzoplaneta pokazuju da su planetarni sustavi oko drugih zvijezda slični Sunčevom sustavu. Što iz toga možemo zaključiti? Ako život postoji još negdje u svemiru, on mora biti sličan životu na Zemlji.* I ne znam zašto onda treba izmišljati nekakva silikatna čudovišta. Nažalost, ljudi previše čitaju znanstvenu fantastiku pa im se onda miješa mašta sa stvarnošću, kao što se to dogodilo Don Cijoteu. Pisci pišu svašta, dokle god dopire njihova mašta. No nije samo u prirodnim znanostima tako. Čitao sam kako su neki osporavali povijesna istraživanja o Matiji Gupcu Šenoinim romanom Seljačka buna. Pa su još rekli da je Auigust Šenoa bio ozbiljan čovjek, sudac i gradonačelnik, pa nije mogao pisati laži. No jedno je pisati povijesni roman, a drugo povijesni traktat. Jedno je pisati znanstveni rad, a drugo znanstveno-fantastičnu pripovjetku. Ali, eto, živimo u doba gdje se brišu granice između istinitog i izmišljenog, a to nije dobro. To vodi u fanatizam i duševnu bolest.
* Vjerojatno mislite - kemijski. Morfološko-biološki, i ovdje imamo masu organizama koji bi prošli pod vanzemaljce, kao npr. tardigrade ili kukci i još svakakve živuće ili izumrle bakterije, arheje i eukariote, itd...
Šteta, znači ništa od elijena s kiselinom umjesto krvi 
... ali Stvor (The Thing), organizam koji asimilira i imitira domaćine, mogao bi biti moguć - ili se varam? 
Zapravo, kad bolje razmislim, Stvorove već imamo i na Zemlji, samo ne u tako eksplozivno bujajućem obliku (kao recimo one gljivice što pretvaraju mrave u zombije, i još sakakvi drugi paraziti).
U svakom slučaju, trebamo biti jako, jako, jako oprezni ako jednom eventualno naletimo makar i na neki najprimitivniji oblik vanzemaljskog života, a ne kao one budaletine u Prometeusu i nastavcima koje nisu niti čule za HAZMAT opremu ili makar samo rupčić preko nosa 
Stvarnost uvijek ispada fantastičnija i od naših najluđih fantazija. Naravno, unutar elementarnih prirodnih zakona. Koje još nismo sve niti otkrili, izgleda. A možda nikad niti nećemo 
Dobro, neću više... 
