Zakon o radu i “tiho otkazivanje”: gdje prestaje o

Radim u ovoj tvrtki https://www.imdb.com/title/tt4276820/

 

Poznata po svemu najgorem, prema zaposlenicima. 

 

Proba me prva upraviteljica drkati, ja joj steram, njoj i njezinim dupeliscima. Ofenzivno i defenzivno. I upali i ne upali.

 

Dođe druga, koju sam poznavao i njezin asistent, reko sada će svanuti. Jedva, da se razdanilo. Isto drkam dupelisce, ofenzivno i defenzivno. I upali i ne upali. Ta druga mi je probala smjestiti kršenja prava djeteta, jer sam maloj rekao da "koristi mozak". I tu sam izgorio, ali sam i to prijavio imenom i prezimenom sindikatu.

 

Sve sam ja to prijavljivao upravi, ali uzalud. Ako, netko ima gore vezu, ili nema više od jedne-dvije prijave, nema smisla.

 

Došao njezin asistent, na mjesto upravitelja,  i pojačalo se drkanje sfihtice, koja pravi probleme odkako je bila trenerica se pojača. Ja pitam njegovog, asistenta, što ćemo sa njome? Ona je takva i vi to morate prihvatiti - znaš kako ću.

 

Odem do poznanika koji je odvjetnik, kaže što da radim, što da ne radim, tako i napravim. I počmem voditi evidenciju. Datum, tko je razlog, razlog i tko je bio svjedok, ako ih je bilo.

 

Paralelno, tajno se učlanim u sindikat. Sindikati sve ispričam od "Kulina bana", do toga trenutka.

 

I čekam.

 

Došla je sezona, bila je loša, ali u 8 mjesecu zaposle učenike. Godinama sam govorio, da se maloljetnike, ne stavlja na pozicije, gdje zakonski ne smiju biti. Friteze, grill, gdje ima kemikalija, hladnjače.

 

Osim, hladnjače ove godine, sve drugo sam vidio. Pa sam, počeo voditi posebnu evidenciju za to.

 

Nakon što se skupilo dovoljno informacija, pošaljem inspekciji rada, imenom i prezimenom (vlastitim), i naglasim, da požure, da će uskoro krenuti škola. Dam primjer, kako je mene zbog porezotine na prstu, policija navčer zvala, jer sam završio na hitnoj, makar je bila moja greška. Sve sam to i inspekciji i ekipi na poslu rekao, prije prijave, da to ne rade, jer ako me je policija zvala zbog prsta, što će tek biti, ako dijete strada... 

 

Ugl, bio sam na dužem bolovanju, inspekcija je došla, niti mjesec dana, od prijave (jako brzo za inspekciju), ništa nisu našli, dakako. Poslali su mi mail, ja im odgovorio, sa pristojnim cinizmom. 

 

Dođem na posao, isti dan PR (Personal Review), dobijem dvojku. Uzeli mi stimulacije i sve. Razlozi: nepoštovanje nadređenih, onda što se sa njima ne družim, pa što ne dovodim malog na druženja itd. Mislim govna ne poštujem, pa da su mi najveći rod. Pa ne dajem prijedloge, pa ne javljam se da ostanem duže. Nisam dužan, niti hoću. Niti sam, na toj poziciji. Briga me.

 

Ja popizdio, ubiti sam ih htio. Reko, ja ću ovo slikati i poslati sindikatu. A, par mjeseci prije imali smo sastanak, oko te shiftice i ona se nije smirila, i ja kažem upravitelju, da sam se obratio odvjetniku - tiha prijetnja. Samo da je malo zatresao moždanu prašinu, shvatio bih gdje stvari idu. 

 

Kada sam spomenuo sindikat i da ću sve ovo poslati i napisati izvještaj i da sam sindikatu sve ispričao, upravitelj izgorio. "Ti imaš jako puno vremena, dok možeš sa odvjetnikom i sindikatom razgovarati". Reko imam, znam si ga organizirati. 

 

Onda sam na poslu, drukarama rekao, što je bilo, i da je on meni uzeo stimulacije, ali dobio sindikat na vrat. Par mjeseci, nakon toga, sljedeći PR - najednom sam se odlično popravio. Realno, nisam, čak štoviše, radim jednako, niti više niti manje. 

 

Neću lagati, da me nije bilo povremeno strah svega, lagao bih, da kažem drugačije, ali ne dam se zajebavati i ne okrećem glavu od nekih stvari. 

 

Zašto se truditi na takvome radnome mjestu? Odradim svoje i ode. Ako netko hoće više, neka i napravi uvjete za motivaciju. Ne tražim, previše, samo mirnu okolinu. 

 

Ja sam ovo se napisao, što kraće, ali detaljnije, ali razumijeti će te sve.

 

Nađite dobrog odvjetnika, sindikat, vodite evidenciju, pa da vidiš kako se svi smire u par poteza pera.

 

Strah je jedino, što takvu stoku, može držati na tankome povodcu.

 

 

"ne preuzima dodatne zadatke koji nisu dio njegovog opisa posla"  Hrvatski poslodavci vole stavljati lijepi dodatak na ugovore, a to je "i ostali poslovi po nalogu poslodavca" a to može biti zaista sve i svašta, što ne mora imati zaista nikakve veza sa vrstom posla koji obavljate. U mojih četvrt stoljeća na tržištu rada sretao sam zaista svakakve poslodavce. Niti jedan se nije vodio onom "zadovoljan radnik je dobar radnik." Niti jedan nije prepoznao zalaganje. Privatnici zakon o radu uglavnom shvaćaju kao nekakve natuknice o radu koje bi bilo dobro ali ne obavezno poštivati. U većim firmama pak uhljebi, uvlakači u stražnjicu i ekipa koja zaista nešto radi i ima svaki razlog za "quiet quitting." Evo primjerice mi nismo uskršnjicu dobili ove godine. Poslovna godina završena sa vrlo dobrim profitom. Menadžeri si isplatili po nekoliko desetaka tisuća € bonusa, a nas koji smo im crnčili za taj profit tko fućka. Pa dobro, ne možeš me toliko malo platit koliko ja malo mogu radit.

Stari moj, lakše čitam ihusha nego tebe.

Ne cijenim tvoju firmu ni 5%, ali kažu da što je na umu, to je i na drumu, pa sumnjam da si na poslu koncizniji i sposobniji. Da se zaista cijeniš ne bi se bavio tim sranjima, nego otišao negdje  gdje te cijene i možeš biti produktivan.

Evo u mojem slucaju, u 2 godine koliko sam u trenutnoj firmi preuzeo sam dio posla od šefice koja je dobila otkaz i nikad zamjenjena. Preuzeo dio posla i od ostalih nekoliko kolega koji su popili otkaze ili otišli.

 

Trenutno radim minimum minimuma jer mi se placa povecala za velikih 0%, dok uzimajuci u obzir inflaciju i currency exchange je realno jedno 15-20% manja. Naravno, odgovornost i opseg povecao jedno 2-3x.

 

Lagano se prijavljujem na ostale poslove i biti će im papa prvom prilikom, dok im za par mjeseci dolazi najveci godišnji projekt mojeg tima koji im neće imati tko iznijeti jer sam postao lead bez leada u tituli i plaći.

 Glup nacin razmisljanja koji ovi alphamuzjaci po intrenetu prodaju pravim luzerima u kursevima. 

Nema svatko poduzetnicki duh, a neko ima i otežavajuce okolnosti. Npr: brine o starijim roditeljima, ima bolesno dijete, udovac, problemi sa zdravljem itd. 

 

 Nije jedini način otvaranje svog posla. Treba prvo raditi i ulagati vremena kako bi napredovao u stranci, nađe se onda u općini predivnih poslova.

 Aha, a baš moraju otvoriti privatnu firmu? Jel može biti i obrt ili si i onda luzer? Promjeniti firmu i radno mjesto koje ti ne paše, kod tebe ne dolazi u obzir?

Je li ovo PR članak za managere i poslodavce?
Ne kužim.

Di je druga strana medalje, koja je (nedovoljno) popraćena komentarima.

 

Po meni problem je kriza i kriza u IT sektoru. Nemamo kamo ni preći, pa se, sukladno situaciji. i poslodavci mogu ponašati na robovlasničkiji način.

 Sa ovim prvim dijelom se dosta slažem. U IT firmi di sam radio prije, bio sam desna ruka direktoru, i zbilja smo se trudili dati što više fleksibilnosti i pogodnosti ekipi. Od fleksibilnog radnog vremena (na posao se trebalo doći najkasnije do 11h), remote worka, besplatnih marendi (prvo smo krenuli sa 1x tjedno, kasnije na 2x tjedno), plaćanja dopunskog osiguranja, i upravo ovo što si rekao: ljudi se brzo naviknu i traže još. Čim smo uveli jedan besplatni obrok tjedno, nakon mjesec dana odmah su krenula pitanja kada će biti 2-3x tjedno. Onda već nakon par mjeseci taj restoran od kojeg smo naručivali im je postao dosadan jer imaju više-manje sličnu ponudu itd... Nažalost ljudi se jako brzo naviknu na "novo normalno" i to odjednom postane standard i nije dovoljno. 

 

Isto tako smo jedne godine kada je krenula inflacija odlučili svima u firmi dignuti dati povišicu i korigirati plaće za nekih 20ak posto zbog inflacije, i onda već nakon 2-3 mjeseca su neki pojedinci se dolazili žaliti kada će opet dobiti povišicu, a definitivno je nisu zaslužili svojim radom.

 

Ali sa druge strane, isto tako je veliki problem firmi za dubljom strukturom i hrpom menadžera i voditelja, gdje se nezna tko pije tko plaća, radnici rade na 150% opterećenja a ekipa na vrhu trlja ruke i isplaćuje bonuse.

Nema se para, bio je restructuring, probaj pitati za par mjeseci.

 

Ima svega , zaista ima i radnika koji umisle da su bogom dani , te nikad im dosta, nit poštuju benificije na poslu, ima i užasnih neradnika ali još više ima balkanskih krkanskih ego šefića i šerifa.

Ma sjećam se priče jednog kolege poznanika kojeg sam znao deset godina. Radio je u bivšem Zlatniku, serviser aparata za kavu. Deset godina dolazio kod mene na posao i uvijek smo malo ljudikali, sve do jednom kad je rekao da ide u Njemačku.
Uglavno čovjek ljudina , imao posao u malom prstu, četvero djece i mala plaća , ode kod svog šefa i nakuka se da mora ići trbuhom za kruhom zato što mu je mala plaća. Išao je s ciljem da će šef ponuditi barem tada mizernih 500 kuna veću plaću pa bi ostao. No šef kao svaki balkanski šef ima svoju viziju da svaka spodoba može odraditi taj posao. Da skratim, spodobe su se mijenjale kao na traci nakon koleginog otkaza, aparati za kavu skoro svakodnevno u kvaru , zato što su to ipak posebni uvjeti (jako puno prašine) i jako velika količina kava. Više se i ne sjećam koliko ih se mijenjalo i često su po dvojica dolazili , jedan šegrt kojeg su obučavali.
A Zlatnik je otišao u stečaj nakon par godina.

Uglavno ako naletite na normalnog šefa ili normalnu firmu ljubite mu guzicu, pokušavajte pridonijeti takvom kolektivu i zahvaljujte svakodnevno što ste imali sreće da upadnete u zdrav kolektiv, zato što velika većina nije te sreće te pati ili robija.

Savjet nakon 23 godine rada kod nekoliko poslodavaca : ako nosite zadovoljni psihički -mijenjaj poso! Ali isto tako pokušajte kolektiv napraviti boljim kao što pokušava kolega u prvom komentaru , nije lako ali treba se izboriti za sebe ali pravedno , ne na leđima radnih kolega, trud se uvijek isplati na neki način. Ali treba se znati ponekad mudro i saviti ... samo treba znati zdravu granicu da ne puknete od prevelikog savijanja.

Ima bolesnih radnih okruženja i kolektiv je nepopravljiv, od toga treba bježati što dalje i čim prije ali u većini slučajeva što sam vidio jedna izvrsna osoba može popraviti kolektiv znatno ili jedna grozna osoba pogoršati , što bi svaki mudar šef trebao prepoznati i reagirati.

Mene samo zanima zasto postoji poseban naziv za potpuno pridrzavanje ugovora, a ne bacaju se nikakvi nazivi za firme koje pokusavaju krsit taj ugovor ili jos gore svoje kolektive nazivaju obitelj i poticu radnik da prioritet stavljaju na poslovnu “obitelj” umjesto prave obitelji kod kuce?

 Sposobnost, se rijetko gleda u restoranima. Na prste, jedne ruke imaš restorane, gdje je sve po P.S-u, a broj ljudi za koje znam, da su uspijeli vlastitom sposobnošću, još je manji, od broja restorana.

 

Kada budem mogao, otići, otići ću. Do tada, kao "Damoklov mač" im visim, nad glavom. 

 

Sranjima se ne bavim, nego sada sam preuzeo inicijativu, da zaštitim djecu, kada već neće onaj tko bi trebao. Jer, pazi i netko tvoj maloljetan, može tamo završiti preko sezone i može se ozlijediti, na poziciji, na kojoj po zakonu, ne bi smio biti. A, onda ćeš jebati svima sve po spisku, jer su okrenuli glavu.

 

Okretanje glave, neki puta, riješi problem, ovo nije takva situacija. 

 Mislim da je to korijen problema nas na ovim prostorima. Naši roditelji/bake su odrasli u drugačijem režimu. Oni su odrasli u sustavu gdje dobiješ posao -> radiš na istom poslu -> istoj poziciji -> spod istih ljudi idućih 40-50 godina -> ideš u penziju. Šutiš i radiš dobro/pošteno, i čekaš da se drugi izbore za tvoja prava/benefite (država, sindikati...). I onda još dobiju na poklon stan! Moji nono je tako dobio stan jer je cijeli život proveo na jednom random mjestu, i normalno da su to oni učili moju mamu (koja je isto tako radila cijeli život jedan posao, samo što se više nisu stanovi djelili) i onda su to i mene "pokušali" naučiti .

 

Ali danas ta pravila ne vrijede, osim ako želiš da te netko iskorištava maksimalno. Naravno da ima firmi koje su izuzetak (ja sam imao priliku u takvoj raditi) ali većina nije, što znači da svaka osoba za sebe ima moć uzeti stvari u svoje ruke, otići iz firme ako uvjeti ne valjaju i naći bolje (i pararelno povećavati svoje skillove kako bi mogao nuditi više). Međutim ljudi često žive van svojih mogućnosti, nakrcani kreditima i sličnim obvezama zbog kojih ne mogu uštediti (ili žive van svojih realnih mogućnosti) i onda nemaju rezerve za 2-3 mjeseca da budu bez posla i zbog toga su onda "primorani" trpiti uvjete jer ne mogu dati otkaz ako u roku 10 dana ne nađu drugi.

 

Ja kad sam odlučio dati otkaz i pokrenuti svoj posao, imao uštedu od cca 12 mjeseci života baš zato kako bi imao vremena podignuti biznis na noge i početi zarađivati novce, jer jednostavno za sve je potrebno vrijeme. 

Pusti USA, oni ni ne znaju za normaln život i život dostojan čovjeka. Njima je smisao života raditi 

Da, stanovi se nisu dijelili nego se dijelio profit zaposlenima kroz podjelu stanova. Danas radnici nemaju profit nego minimalac za preživljavanje i stanovanje u tim istim nekretninam dok se profit dijelio na zaposlene.