Prejaka je to "ručna kočnica" u glavi. Takvih problema ima jedna meni draga bliska osoba. Posebno se ističe pranje ruku. Ponekad mu ciljano kažem.."hajde, probaj preskočit to trljanje ruku". Odgovor je..."ne mogu, moram i to je jače od mene".
Sapuna ruke kao kirurg do lakata...trlja trlja pjeni trlja ispire...i na kraju pojede jabuku koja je oprana...tj ispolirana do bola.
Dok su ruke tako čiste pomno prati da ne kontaminira jednu,ako se to dogodi...druga nastavlja radnje diranja namirnica.
Uglavno razumjem taj problem kojeg on ima...ali nekada kada smo u društvo, to me totalno izludi. Nedavno ja namjerno bacim na pod kviki-perec...sagnem se, uzmem ga...puhnem i pojedem ga.
Prijatelj u malo nije doživio srčani udar od šoka.
Kažu da se uglavnom radi o inteligentnim osobama...a i sam N.Tesla je imao pozamašan asortiman ovakvih poremećaja. Najjači je onaj, da se nikada sa nikim nije rukovao.
Gle, mogu ti pomoći da to shvatiš.
Ja sam to dobio u četvrtom osnovne i utjecalo je na moj život u velikoj mjeri do sredine srednje. Meni je škola bila nešto najprljavije, ali kao bolesno prljavo, zadaću sam radio samo na jednom dijelu stola, uvijek u odjeći za pisanje zadaće, školske knjige samostalno nisam unio u svoju sobu do četvrtog srednje.
To je najjači mogući osjećaj koji možeš osjetiti. Zamisli da nisi pojeo ništa cijeli dan ili čak tri dana, dolaziš kući, a svježe mamine kifle na stolu. Pomnoži taj nagon da ih uzmeš sa milion. Toliko tvoj prijatelj "treba" da opere ruke.
Moj stari je kao ti, pokušao je to nekako racionalno da izbije iz mene. Bacao je stvari na pod i tjerao me da jedem, dirao cipele pa mene po licu, uzimao stare knjige i razmazivao ih po mojoj sobi, sve stvari koje sam volio uzimao je pa strugao njima po knjigama preda mnom. Kada dođu gosti obavezno bi nešto od toga demonstrirao njima kao da prestanem od stida. Od toga mi je bilo samo gore, neopisivi napadi tjeskobe pa sam vrištao, plakao i udarao glavom u zid. Tada je počelo ono klasično "Ima tko će tebe tući".
Što se tiče škole, sada smanjio sam to na 10%, a za ruke, naučiš živjeti s tim isto kao i sa svim drugim i mislim da to nitko nikad nije ni primjetio osim obitelji.
