Opsesivno-kompulzivni poremećaj

 Gle, mogu ti pomoći da to shvatiš. 

Ja sam to dobio u četvrtom osnovne i utjecalo je na moj život u velikoj mjeri do sredine srednje. Meni je škola bila nešto najprljavije, ali kao bolesno prljavo, zadaću sam radio samo na jednom dijelu stola, uvijek u odjeći za pisanje zadaće, školske knjige samostalno nisam unio u svoju sobu do četvrtog srednje.

To je najjači mogući osjećaj koji možeš osjetiti. Zamisli da nisi pojeo ništa cijeli dan ili čak tri dana, dolaziš kući, a svježe mamine kifle na stolu. Pomnoži taj nagon da ih uzmeš sa milion. Toliko tvoj prijatelj "treba" da opere ruke.

Moj stari je kao ti, pokušao je to nekako racionalno da izbije iz mene. Bacao je stvari na pod i tjerao me da jedem, dirao cipele pa mene po licu, uzimao stare knjige i razmazivao ih po mojoj sobi, sve stvari koje sam volio uzimao je pa strugao njima po knjigama preda mnom. Kada dođu gosti obavezno bi nešto od toga demonstrirao njima kao da prestanem od stida. Od toga mi je bilo samo gore, neopisivi napadi tjeskobe pa sam vrištao, plakao i udarao glavom u zid. Tada je počelo ono klasično "Ima tko će tebe tući".

Što se tiče škole, sada smanjio sam to na 10%, a za ruke, naučiš živjeti s tim isto kao i sa svim drugim i mislim da to nitko nikad nije ni primjetio osim obitelji.

Mislim da je ocd danas pre napuhan, svud ga se trpa u koš sa svime... Ja ne bih rekao da sam imao OCD kao da bih imao rituale neke sa brojkama i slicno, ali sam imao kao sto ste gore naveli "ako ne napravim to, bit ce tako i tako" ali to ajde, recimo da svi to imaju. Mene je više mucila ekstremna anksioznist i opsesivne misli...kad imas taj oblik ZNAS da ga imas, jer zna ici tako daleko da sam znao imati pravi panicni napad, jer je to tako gadno da si to nemoze covjek smislit, svakom bi te misli izgledale smiješno i iracionalno, ali to mi je bio takav hell da se nisam mogao koncentrirati na apsolutno nista igru, film šta god a pogotovo ne nesto što bi ukljucivalo ozbiljan rad/razgovor s ljudima. Baš mislim da mi je taj period od par mj. bio naj gori dio zivota, zato zamracim kad neko ono "poslagao sam ovo po boji baš me ubija OCD hehe"... I drago mi je sto sam naisao na ovaj kanal jer to govori covjek sa nazalost jako dugim iskustvom OCDa i anksioznog poremecaja, iskreno mislim da mi ni jedan doktor nebi pomogao tako jer sam se uspio "riješiti" tih opsesija u roku par mjeseci dok neki ljudi zive sa time puno duze. Stvarno jedino sto mi je pomoglo zapravo je ovaj kanal, ako itko ima slicnih problema neka ga prati, ovo je samo jedan u nizu odlicnih videa:

Nije deja vu. vise kao vidim nekog da hoda na ulici i u sebi kazem i zamislim da padne i to se dogodi.

Ja sam u nekom razdoblju od 3. do 5. razreda (ne sjećam se točno više, ali trajalo je godinu dana) morao SVE što sam napravio s jednom rukom napraviti i s drugom

Mislio sam da će mi se nešto loše dogoditi ako to ne napravim, ali eto prestao sam. Nekoliko tjedana poslije shvatio sam da je to samo u mojoj glavi i to je bilo to

Treba, ali ti si u svom slučaju racionalno razmišljao.

Postoje slučajevi kad nemožeš razmišljati racionalno jer na taj način razmišljaš godinama i jako polako postaje sve gore i gore gdje se previše bojiš posljedica...

Na takvo razmišljanje najviše utječe stres i depresija.

Teško će to netko shvatiti tko to nije iskusio.

• 1995. godište
• Nisi neobrazovan
• Nisi konzervativan
• Ne mrziš pedere
• Koristiš uvrijede i diskriminaciju po seksualnoj orijentaciji
• Koristiš mačističke i šovinističke diskriminatorne izraze i nipodaštavanja
• Nastupaš preagresivno
• Nisi pomiren sa svojim djetinjstvom ili projiciraš pa su ostale "mama i tata previše mazili"

I ti imaš barem par težih problema samo što ih ne vidiš.

Ja mislim da imam OCD, uvijek prije spavanja moram neke stvari napravit koje nemaju veze s mozgom, zastor, bas (od zvucnika), tepih uvijek moraju biti dobro (lol) namjesteni i punjac od mobitela mora biti u uticnici u mojoj sobi bez obzira mobitel se punio ili ne.

Ruke pod obavezno perem kad udjem u kucu, ali to osjetim da nije OCD nego cisto stvar higijene i razlikuje se od ovog gore.

Nekad me smetalo, danas vise ne, naso sam vedru stranu u tome i uzme mi mozda par min tak da nije strasno. :D

Do 18. godine dobijes svo opce obrazovanje, dalje se jedino specijaliziras. Meni je peder normalna rijec jednako kako su mi homoseksualci/gejevi, kako ih vec ti koji si osjetljiv na to zoves, normalni ljudi. Nastupam tocno toliko agresivnije nego bi trebao koliko su ti ljudi pickastiji nego bi trebali. I mene su mama i tata mazili pa pokusavam biti korisniji i iskoristiti vrijeme korisnije za sebe i za druge, a ne opravdavati manjak inteligencije tako da si pripisem poremecaj za inteligentne.

Vidis, postoje razliciti tipovi inteligencije. Ono sto takav poremecaj predstavlja je kronicni nedostatak emocionalne inteligencije. Tesko je priznati si i prihvatiti da ti nedostaje inteligencije, zato je poremecaj super opravdanje. Ne, nisam ja kriv, mozak mi se poremetio jer sam previse inteligentan i jer previse pametno razmisljam. Puno je lakse tako lupetati nego poraditi na sebi. Postoje poremecaji za koje covjek nije kriv, ali da vristis kad netko psuje ili ne funkcioniras ako si poremeceno ne operes ruke, to je goli k***c, a ne poremecaj. Ali eto, kad mi pokazes da i one zene koje rade 12 sati za minimalac da bi ne prehranile, nego pokusale prehraniti obitelj vriscu, ja cu ti priznati da imas pravo i da sam ja samo zlocko koji ne vidi tude probleme.

Ozb ili si si dao zadatak da to napises

 Ti nemaš OCD samo si seronja.

Imao sam takav poremećaj. Rekao bih da imam još uvijek, ali to je toliko zanemarivo i ne smeta mi. To mi je bilo izraženo najviše u djetinjstvu i tinejđerskoj dobi. Obično bi se to očitovalo kroz često provjeravanje stvari, jesam li nešto ponio, jesam li ugasio plin na štednjaku (doduše više iz opreza valjda), nepotrebno uzastopno paljenje i gašenje svjetla i tom prilikom bih gledao da to napravim obično 10 puta ili taknem nešto 10 puta. No, sada se smirilo, a i sam se čovjek s vremenom obuzda. I isto bih imao osjećaj da će se nešto loše i nepoželjno dogoditi ako ne napravim to što sam zamislio. Naravno, to je glupost i neće se ništa dogoditi, ali tu je taj osjećaj koji ti "govori" da napraviš to.

Nikada nisam o tome s nekim pričao ili tražio pomoć/savjet jer nije došlo do nekakve gadne faze da mi pretjerano utječe na život.

 Joker sindrom.

 Smijanje je facijalna gestikulacija koja je u pravilu povezana s emocijom sreće, no taj mehanizam radi u oba smjera. Da pojasnim, facijalne gestikulacije su oblik komunikacije naših emocija s okolinom i u pravilu se javljaju kao odgovor na postojeće unutarnje stanje (sreća, tuga, ljutnja, strah, iznenađenje, itd.). Isto tako, izraz lica i sam može utjecati na naše stanje, na primjer aktivacija mišića vezanih uz smijanje šalje povratnu informaciju u centre za emocije i javlja se oblik tog emocionalnog odgovora i kao unutarnje stanje - tu povratnu vezu ljudi (neki više, neki manje) koriste kako bi umanjili osjećaj nelagode, zato su nerijetko ljudi skloni smijanju u situacijama koje nisu naočigled primjerene za to. Long story short, moguće je da osjećaš nelagodu u takvim situacijama te kada se naučiš opustiti takav ''neprimjeren'' odgovor će se značajno prorijediti.

OCD je strašna stvar, patia san od toga neko vrime oko 20te godine. Prisilne misli kojih se nemoš riješit koliko god se trudio, fobije koje te muče iz dana u dan. Uf teško stanje. Dok nisan krenia u Katoličku crkvu i te molitve su mi strašno pomogle. Kad se sjetim imam samo tjeskobu u drobu, to je bilo strašno mučenje. Kao da te nešto u tebi prisilno izjeda.