VODIČ ZA ODABIR KVALITETNOG HLADNJAKA
Budući da overclockiranje nije opasan sport kao nekada, i da se danas sve više i više ljudi bavi njime, to za sobom povlači i kupovinu kvalitetnog hlađenja. Razlikujemo 3 vrste hlađenja koja se koriste:
Zračno hlađenje
Vodeno hlađenje
Razna egzotična hlađenja (fazno, tekući dušik i sl.)
Većina ljudi danas koristi zračno hlađenje, jer je jeftinije (to je ono presudno) te jednostavnije za instalaciju i održavanje. S druge pak strane vodeno hlađenje donosi bolju kompatibilnost, performanse i nižu buku, a i izgleda bolje pa se za njega odlučuju nešto napredniji korisnici. Fazno i ostala egzotična hlađenja obični useri ne koriste jer su prekomplicirana i preskupa, a oni se koriste u extremnim natjecanjima i postavljanju rekorda kod overclockanja...
ZRAČNO HLAĐENJE
Kod odabira kvalitetnog zračnog hladnjaka je bitno obratiti pozornost na kompatiblinost sa određenim socketima. To je upravo i jedan od većih problema, jer nije moguće sve hladnjake instalirati na sve procesore (matične ploče). I zračno je hlađenje potrebno održavati, jer se na elementima nakuplja prašina koja s vremenom pojačava buku, smanjuje performanse, čak ponekad i zaustavlja sam ventilator...
Bitno je obratiti pažnju na sljedeće:
VENTILATOR– Svrha ventilatora je da ispuhuje (kvalitetno) topao zrak koji su toplovodne cijevi ispustile na dispacijsku površinu. Učinkovitost se izražava u kubičnim stopama po minuti (CFM) – koliki volumen u minuti ventilator može ispuhati. Bolje je da je što veći, jer je veći hladnjak i učinkovitiji, a i buka je manja. Uobičajeni su ventilatori 120 mm. Neki hladnjaci dolaze sa ugrađenim mehanizmom za regulaciju vrtnje.
DISPACIJSKA POVRŠINA– Toplina koja se akumulira na bazi hladnjaka putem toplovodnih cijevi dolazi na dispacijsku površinu, a onda se ispuhuje ventilatorom. Ona se uglavnom sastoji od aluminijskih listića, rjeđe listićima o bakra, koji su poredani jako gusto kako bi površina bila što veća, tako da se veća toplina može bolje raširiti. Važno je napomenuti da su gusto naslagani listići kod pasivnih hladnjaka (hladnjaci koji ne koriste ventilator) nepoželjni.
TOPLOVODNE CIJEVI – Implementacija cijevi varira od proizvođača do proizvođača, pa tako i od hladnjak do hladnjaka. Trebale bi prolaziti kroz što više listića kako bi se toplina što bolje oslobađala. Cijevi su zapećaćene, a sadrže tekućinu koja mjenja agregatna stanja ovisno o temperaturi, te mrežom kapilara preko kojih se ohlađena tekućina s dispacijske površine vraća na bazu.
BAZA – Jedini dio koji je u doticaju sa samim procesorom, svojevrstan je posrednik između toplovodnih cijevi i procesora. Površina bi trebala biti što ravnija, a manje se pukotine pokrivaju termovodljivom pastom. Ponekad se u ekstremnim slučajevima baza i polira kako bi se osigurao bolji prijenos topline. Izrađena je od bakra ili ponekad i srebra (uglavnom).
Montiranje je često problem, jer je to posao koji iziskuje mnogo pažnje i opreza. Upute koje se isporučuju su često nekvalitetne i loše, popraćene (uobičajeno) crno-bijelim slikama pa se vičniji korisnici oslanjaju na svoje iskustvo i intuiciju.
Box cooleri – ukoliko ne planirate overclockirati, a hladnjak vam nije prebučan, u većini slučajeva nema potrebe za mjenjanjem BOX coolera.
Temperatura samih procesora se često mjeri specijaliziranim programima, a oni su uglavnom: OCCT (za postizanje maksimalnih temperatura), speedfan (programčić za mjerenje brzine ventilatora i temperature) te everest (općenito informacije o sistemu).
Ponekad su toplovodne cijevi u izravnom doticaju sa samim procesorom, što osigurava odličan prijenos topline (OCZ Gladiator Max), dok neki pak imaju toplovodne cijevi koje ne prolaze niti kroz jedan listić hlađenja što nikako nije dobro rješenje (CoolerMaster MARS).
Postoje i pasivni hladnjaci, kao što su Sonic Tower (Thermaltake), a zbog nedostatka ventilatora su nečujni u potpunosti. Njihov problem su ljetne vrućine i potreba za velikim dimenzijama kako bi zrak mogao sam otplaviti toplinu.
Neke marke hladnjaka koje su poznate (Stavljao sam linkove od proizvođača, reviewi se lako nađu, ovo je samo za prvu ruku)
CoolerMaster:
Gigabyte:
Prolimatech:
Scythe:
- Mine
- Shuriken (BIG Shuriken)
- Zipang
- Zipang 2
- Ninja 2
- Katana 3
- Kabuto
- Mugen 2
- Kama Angle
- Andy Samurai Master
- Orochi
Spire:
Thermaltake:
- Sonic Tower (Pasivan, proizvođač nije ništa specificirao o njemu pa sam stavio vanjski link)
- Mini Typhoon
- Big Typhoon (Big Typhoon 14PRO)
- SpinQ
- ISGC-400
- GunMet Orb
Thermalright:
Zalman:
- CNPS8700 LED
- Fatal1ty FS-C77 (Također vanjski link)
- CNPS9700NT
- CNPS10X
- CNPS9900A LED
Arctic Cooling:
Budući da se o svakom hladnjaku može napisati barem pola stranice, samo ćemo spomenuti da su neki od najboljih hladnjaka svakako: Prolimatech Megahalems, Zalman CNPS10X, CoolerMaster V10, Noctua NH-U12P, True 120, Tuniq Tower 120 eXtreme - a ima i drugih koji su dobri i tihi...
VODENO HLAĐENJE
Vodeno hlađenje nije dosad naišlo na visoku primjenu, vjerojatno zbog problema sa održavanjem i visoke cijene. Prvotno se vodeno hlađenje koristilo u superračunalima, a poslije su i entuzijasti počeli koristiti ovaj tip hlađenja. Prednosti vodenog hlađenja su višestruke: velika kompatibilnost sa socketima, visoke performanse i relativno niska razina buke (bez obzira na aktivne dijelove), dok su njegove mane instalacija (u kojoj je potrebno cijeli sistem isprobati izvan kućišta, pa ga ugraditi unutra i vidjeti da negdje slučajno ne curi voda), održavanje i vrlo visoka cijena ukoliko se uzimaju kvalitetni dijelovi. Još jedna prednost vodenog hlađenja je mogućnost samogradnje i rješavanja problema na svoj način, kao i hlađenje više komponenti jednim sistemom (CPU, GPU, Chipset, RAM). Pa evo onda nekih najbitnijih dijelova:
PUMPA – Primjena joj je vrlo jasna. Ona se brine za protok tekućine kroz sistem, a može se naći unutar rezervoara ili kao samostalna jedinica. Kod samogradnje se više koristi ovo potonje, a ovisi o količini komponenata koje planiramo hladiti. Performanse ovise o količni rashladne tekućine koju pumpa može potisnuti, a izražava se u galonima po satu (GPH). Ukoliko hladite samo procesor, trebala bi moći isporučiti oko 150 GPH, a ako mislite hladiti i druge komponente barem 300 GPH.
REZERVOAR – Iako nije obavezan, utječe na završne performanse sustava, a i olakšava ulijevanje rashladne tekućine prilikom održavanja. Sprječava problem zračnih mjehurića i ugrađuje se nakon pumpe. Za 150 GPH potrebno je 1000 mililitarski rezervar...
STEZALJKE – Iako su spojevi dovoljno čvrsti, neophodno ih je osigurati dodatnim stezaljkama, a ovaj je element smješno jeftin. Plastične su stezaljke sasvim dostatne, ali paranoični korisnici će koristiti metalne. Postoje i stezaljke koje se kliještima rašire a po otpuštanju svaršeno osiguravaju spoj...
CRIJEVA - Njihova je uloga prilično jasna, no treba napomenuti da su uobičajene mjere – unutarnji promjer od pola inča a vanjski od 3 četvrtine inča. Mogu biti od materijala vinila ili ClearFlex60 i Tygon, a bolji su potonji radi boljeg savijanja.
RADIJATOR – Radijator preuzima toplinu sa zagrijane vode i dispacira je u okolinu. Ventilator (obično 120 mm) ispuhuje toplinu iz radijatora kako bi on ponovno mogao preuzeti toplinu i hladiti tekućinu. Obično su od aluminija jer je jeftin i može se oblikovati u složene oblike kako bi imao veću površinu. Trebalo bi izbjegavati radijatore s 2 80 mm ventilatora jer su obično bučni...
VODENI BLOK– Element koji je u izravnom doticaju sa samim procesorom, čipestom ili GPUom treba biti od materijala koji dobro vodi toplinu, naprimjer aluminija ili još bolje bakra, jer je jeftin i superioran po tom pitanju. Neka novija moderna hlađenja nude blokove od srebra. Nevidljive nesavršenosti se ispravljaju termovodljivom pastom, koja je uvijek obavezna. Gornji dio bloka ima priključke za cijevi (dovod i odvod). U prošlosti se smatralo da voda prolazi duži put pa su rađene spirale i slično, a danas se došlo do zaključka da je bolje da prolaz bude kraći i turbulentniji.
RASHLADNA TEKUĆINA– Iako je naoko banalna, problematika oko odabira tekućine za rashladni sistem je jako važna. Strašna je greška ulijevanje vodovodne vode jer ona u sebi ima mnogo kamenca koji upropaštava cijeli sitem. Treba koristiti ili vlastite pripravke (destilirana voda + aditivi) ili gotove pripravke.
UGRADNJA – Ugradnja bilo kakve vrste računalnog hlađenja noćna je mora mnogih korisnika, bilo zbog dugotrajnosti i složenog posla, bilo zbog opasnosti od uništavanja (nenamjernog) komponenata. Ovdje je opasnost utoliko veća jer je uz sve i voda čije bi izljevanje značilo pravu katastrofu...
Prva i osnovna uputa glasi: prije nego što sistem ugradite u računalo, isprobajte ga izvan njega kako biste vidjeli da nema rupa ili da negdje ne curi voda. Komponente je potrebno poredati u krug i povezati kako je navedeno u priručniku. Crijeva obavezno moraju biti dobro pričvrćena i osigurana stezaljkama. Potom ulijevamo rashladnu tekućinu u rezervoar. Napunimo ga do vrha, a nakon toga ga moramo podići u zrak kako bi se tekućina potjerala u sistem. Nakon toga uključujemo pumpu, koju moramo uključiti na napajanje. Nakon toga bi tekućina trebala početi cirkulirati, a zatim vi trebate nadoliti ostatak tekućine u rezervoar. Čitav sustav ostavite da radi nekoliko sati te pogledajte dolazi li negdje no nekakvog curenja. Ako sve radi kako treba, osušite dijelove hlađenja te ga ugradite u računalo. Načelno se prvo ugrađuje vodeni blok, zatim radijator, pumpa pa rezervoar. U idealnom slučaju izlaz pumpe se povezuje s ulazom radijatora, izlaz radijatora s ulazom vodenog bloka, izlaz vodenog bloka u rezervoar, izlaz rezervoara u pumpu. Prije uključenja računala ponovite proceduru pertpunjena crijeva i nadopunite rezervoar kad tekućina počne cirkulirati...
ODRŽAVANJE – Ukoliko je sistem dobro konstruiran, ovo je prilično jednostavno. Poveremeno nadolijevajte rashladnu tekućinu po potrebi (provjerite rezervoar). Jednom godišne bi trebalo provesti detaljnu inspekciju sustava u potrazi za korozijom te očistiti ventilator i radijator od prašine. Prašina svakako smanjuje performanse...
PRINCIP – Rashladna tekućina biva iz rezervoara uvučena u pumpu i dolazi na impeler koji ju izbacuje na izlazu. Takva zagrijana tekućina dolazi u radijator koji preuzima toplinu te se tekućina hladi. Ventilator ispuhuje toplinu iz radijatora van, a hladna tekućina kreće prema vodenome bloku te prolazi putanjom koja je zadana izvedbom istog, te preuzima toplinu elementa (CPU, GPU, Chipset...). Potom rashlađena tekućina prolazi do rezervoara, jedinog elementa gdje se mogu oslobađati mjehurići. Od tud kreće krug ispočetka...
GOTOVA RJEŠENJA:
EGZOTIČNA HLAĐENJA
Koriste se uglavnom u extremnom overclockanju, a rade na sistemu u kojem element hladi tekući dušik ili neka slična tvar. Postoje gotovi sistemi koji su jako skupi (Astek VapoChill), ali se ovo češće radi na način samogradnje. Na komponente se montiraju razni potovi za tvari, koje zatim hlade elemente... Budući da se ovakva hlađenja ne koriste u kućanstvima (običnim), nećemo ih detaljnije obrađivati ali sam se osjećao dužnim spomenuti ih.
Odličan site na kojem ćete naći razne reviewe se nalazi ovdje: FrostyTech
***Oprostite ako ima tipfelera, ako želite detaljnije informacije o vodenom hlađenju zovite LUXXa***
**Nadam se stickyu, uložio sam dosta truda**
*Hvala ramboxu, Olyu, Stipici i ostalima koji su pomogli*
