Moje prvo sjećanje seže u doba kad sam imao 4 godine. Radilo se o djedovoj smrti, i toga se sjećam kao da se je dogodilo jučer.
I ja tako nekako. Imam sjećanja svoje kuće, namještaja, okoline (koja je bila u to vrijeme), nekih scena s djedom, i vrijeme kad je umro. Bio mi je uzor, i često su ga spominjali pa vjerujem da je zbog tog ostalo. Iako sjećanja su mješavina vizualnih podražaja ali i osjećaja. Npr. u tim sjećanjima se najviše sjetim ugodnog osjećaja od sunca koji udara kroz prozor (ja sam pored balkonskih vrata), sjećam se tepiha, kauča, osobe koja je pored mene, dok neke "dalje" stvari su pale u zaborav.
S druge strane, ako gledamo kako mozak sad funkcionira.. za razliku od mnogih sposobnih štrebanju, prebrzo zaboravljam i teoriju, i imena ljudi, bilo što što mi je realno nebitno, ali pamtim lica, i osjećaj, i spremam kompaktnu verziju. Zato sam katastrofa u kvizovima, ali brzo skopčam logički :)
