O tome sam razmišljao posljednjih par godina, pa evo ga:
jeste li vi primjetili kako je današnji hardver u biti jak u odnosu na prijašnje generacije pojedinih komponenata? Stariji gameri s nostalgijom se prisjećaju svih legendarnih naslova koje su 'vrtili' na svojim raznoraznim 'kantama' i kućnim računalima. Da ne duljim u povlaćenju paralela, sjetimo se samo jedne igre kao što je bila 'Elite' na Commodore-u 64, koja je sadržavala stotine zvijezda, svemirskih sustava, sustav ponude i potražnje u svemirskim stanicama u koje smo pilotirali, čitavu skladbu 'Na lijepom plavom Dunavu' te pravu 3D poligonsku grafiku (doduše šuplju hehe) ALI sve to u samo 64kb RAMa i na procesoru od kojeg Mhz (ili čak Khz). Poanta je u tome da su nekada programeri iz hardvera iscijedili svaki atom snage i dovijali se svakojakim principima i trikovima kako bi iskoristili SVU dostupnu snagu koju imaju na raspolaganju. Kada bi to proicirali na današnji hardver koji je eksponencijalno uznapredovao i nekoliko je redova veličine ispred jednog C64 ili Spectruma, zaključak bi ipak bio da igre nisu uspjele pratiti (kao i sav drugi softver u biti) razvoj hardvera, pa je 'neiskorištenost' skrivenih potencijala možda čak i sve veća.
Najnovije igre ne rade na slabom hardveru, ali znaju trzati i na poprilično jakim strojevima - što je tragično jer se tu vidi sva neispoliranost i neoptimiziranost koda, svojevrsna razmaženost programera koji i računaju na hardverski 'višak snage', pa im se neda previše baviti optimizacijama. Tu ima prste i čitava industrija kojoj je u interesu da ljudi budu namamljeni u kupnju što jačeg hardvera koji je opet nikada do kraja iskorišten i tako idemo u krug.. Hoće li se i kada taj jaz između napredka hardvera i softvera smanjiti na zanemarivu razinu, vrijeme će pokazati.. u svakom slućaju držim fige!