Molekularna pohrana podataka sve je bliže

tako je prije ohohoo godina ibm sanjao o 3d memoriji

fuji slicno

hp jos uvjek sanja

intel neesto pokusao pa mu sve to nije islo

...pisi i pisi a od tog sveg nist

 Izgleda kao da želiš reći da je bolje da uopće ne pokušavaju izmisliti novu tehnologiju. 

Sorry , ali ...

NE POTREBNA glupost! Što kad tkivo odumre , a umiranje/odumiranje tkiva na razini molekule je jedno od njegovih najprimarnijih značajki , što će se onda dogoditi?! Kako će se riješiti starenje tkiva , i sljedom toga gubitak njegovih primarnih svojstava , a ovdje je primarno svojstvo da se podatci čuvaju? Hoće li vremenom kapacitet biti smanjen , podatci uništeni , a korisnik očajan??? Disk (klasični elektro) ne stari. Podatci su , gotovo rečeno , trajni ako se ne desi fizički defekat.

 Napredak je nepotreban? A gdje se to u tekstu jedanput spomenulo tkivo? A i da se podaci zapisuju u recimo DNA, ona sama po sebi ima prilično dug vijek od čak nekoliko stotina godina gdje se pojavi tek nekoliko grešaka u samom zapisu. Taj problem je riješiv zapisom u nekoliko molekula DNA jer će na svakoj doći do greške negdje drugdje pa će se podaci jednostavno kombinirati i biti će spašeni.

Magnetski disk itekako stari, kroz godine se počinju pojavljivati greške na podacima koji su zapisani godinama ranije.

 Da znanost prije nekoliko godina nije išla nekim "lijevim" putevima ne bi izmislili ni magnetsku pohranu, a ne zna se da su materijali čvršći od tvari jer je svaki materijal tvar. 

Pohranjeni HDD ili magnetska traka će nakon otprilike 50 godina izgubiti pola podataka pohranjenih na njima dok molekularni zapis u normalno pohranjenu DNA traje desecima tisuća godina, a pod nekim prilagođenim uvjetima moguće je skladištenje DNA u trajanju stotina tisuća godina. DNA za razliku magnetskog polja ima poluraspad od više od 500 godina. To je stvar fizike, permanentno magnetsko polje svake godine gubi otprilike 1 posto snage. 

DNA ne mora niti živa, odnosno ona nije živa, onda je zapis podataka u tijelu pomoću četiri različite informacije, ona ne treba ništa da ostane takva kakva je, zamisli to poput kamena u koji se kleše. Zapis podataka u molekule nije niti će vjerojatno ikada biti tehnologija koju će koristiti obični korisnici iz razloga jer je to nepotrebno jer korisnici nemaju ni približno toliko podataka za zapisati. To je tehnologija namjenjena velikim računalnim centrima koji pohranjuju informacije u velikim količinama te onima koji trebaju pohraniti infomacije na duga vremenska razdoblja.

Ništa nije nespojivo sve dok se ne pojavi netko poput tebe i kaže da je nespojivo. Mi trenutno zapisujemo infomacije pomoću dva stanja magnetskog polja, a ovo je zapisivanje pomoću atoma ili četiri molekule DNA. Koja je razlika? Niti jedno niti drugo treba ikakvav poseban tretman da bi trajalo, DNA ima poluraspad od 500 godina dok magnetski zapis ima poluraspad od 50 godina.

Kasete su izmišljene sredinom 60-ih godina, a masovno su se počele proizvoditi sredinom ili pred kraj 70-ih godina. Te kasete sadrže analogni zvuk. Tamo zapis podataka nije 0 i 1 između kojih se treba moći očitati razlika, nego treba samo amplificirati analogni magnetski zapis na traci. Kaseta može trajati 15-20 godina, ali ako se stalno čita teško ćeš naći kasetu koja radi. Na takvom analognom zapisu dolazi do deformacija zvuka, a ne potpunog gubitka infomacija.

 Što su apstraktna naklapanja? Da je zapis u DNA dugovječniji od magnetskog? Da je računalnim centrima u financijskom interesu da umjesto milijuna diskova koji se trebaju mijenjati svakih četiri-pet godina koriste zapis u molekule DNA koje ne trebaju struju da se vrte i koje bi trebalo mijenjati možda jedanput u desetljeću? Da magnetske trake treba konstantno čuvati pod specijalnim uvjetima u ogromnim prostorima što zahtijeva ogromne energetske resurse? Da znanost, osim što unaprjeđuje postojeće tehnologije širi horizonte i testira nove tehnologije koje će daljim razvojem biti bolje, brže i sigurnije?

Ne, to ti se ne zove naklapanjima, već činjenicama. 

Trol mašio ceo fudbal, a onda kolega išao "ispravljati internet" (ok, i sam sam često u obe uloge)...
Uopće ne razumijem što je ovdje sporno.

Minijaturizacija je proces koji traje desetljećima, vezan je uz tehnologiju a prvenstveno uz informatičko digitalni aspekt. Osim elementarne praktičnosti (manjeg volumena), u pravilu se time postiču i veće brzine i/ili manja potrošnja energije, (posljedično bolje performanse), jer mehanizam ili informacija (svejedno) mora odraditi kraći put.

Temperatura?

Pa o supra vodičima učimo bar od prošlog tisućljeća, proučavamo ih i djelomično koristimo desetljećima. Bar Google ima podatkovni centar u Sibiru (pretpostavljam i druge firme, možda na Aljasci), a superračunala (od prastarog Craya do najnovijih kvantnih monstruma, pa čak i DIY overclockinga) se desetljećima umaču u ekstra rashlađujuće medije (e.g. dušik).

Ako izuzmemo "sitnicu" oko globalnog pregrijavanja ovdje i sada, malo dalje oko nas - u svemiru (a tome također težimo) većina prostora više naginje apsolutnoj nuli nego li sobnoj temperaturi.

Što se pak tiče trajnosti pohrane podataka, tu je već do sad dovoljno rečeno.

Pretpostavimo da je molekularni zapis tek jednak po trajnosti "klasičnim" magnetnim medijima. Nekakva RAID polja diskova (koja su standardna u podatkovnim centrima), odnosno podatkovni back-up, voluminozno bi bila manja cca 100 puta. Bar sa te strane bi se zaštita i trajnost podataka mogla udesetorostručiti. Na kraju krajeva, tko kaže da se ne mogu koristiti i hibridne tehnologije, koje će sinergijski povezati najbolje od svake?
Obzirom da potreba za baratanjem (i skladištenjem) digitalnih podataka eksponencijalno raste, jasna je i potreba za ovakvim riješenjima.

Tehnički/tehnološki, moguće je da se sudarimo sa nepremostivim preprekama (tek smo zagrebli kvantnu mehaniku, mikrosvemir nam je i dalje pun nepoznanica). No vjerujem da će se i tu naći kompromisno riješenje.

U stvari, sklizavi teren čine uporabnost i cijena.

Mi danas možemo stvoriti kamen mudraca (odn. pretvoriti olovo u zlato), samo je cijena tog postupka viša od dobivene vrijednosti (za razliku od npr dijamanata). Odnosno analogno, ovdje smo tek u fazi teoretskih, potencijalnih mogućnosti za primjenu ovog dijela nanotehnologije, a tek je za vidjeti hoće li to biti funkcionalno isplativo. Fokus zamijene helija dušikom govori tome u prilog.

Sa uporabnošću je tu još više nepoznanica (npr da karikiram: defragmentiranje DNA-HDD), no sličan je problem i sa kvantnim računalima, a njihova uporaba obećava i već je stvorila novu paradigmu.

U biti, najveći problem u svemu vidim što se ovaj članak nastavlja na tradiciju npr otkrivanja novih super baterija fantastičnih svojstava a mikro volumena, i sličnijih čudesa kojima smo bombardirani u sezoni kiselih krastavaca (kad nema drugih vijesti). Ekipa koja ovo proučava ne objavljuje ove vijesti kako bi se mi osjećali sretnije, već zbog pronalaska novih investitora.
Koliko god mi ovaj zanstveni pomak zvučao revolucionarno, iskustvo mi nalaže da budem skeptičan jer je tu previše "if" (nepoznanica). Primjerice, logično je da histereza opada sa povišenjem temperature, vjerojatno eksponencijalno. Redudancijom i tehnološkim trikovima rekonstrukcije podataka tome se može doskočiti, ali pritom performanse također eksponencijalno padaju. Pitanje je može li se postići zadovoljavajući optimum pri -196 °C ili višoj. A što je tek sa nepredviđenim uporabnim okolnostima?... No, slažem se da je ljepše vjerovati da je čaša polupuna.

Ideje su važne, mogućnosti - ako nam trenutna tehnologija to ne dozvoljava, naći će se neka budala koja će osmisliti tehnologiju kojom će to biti izvedivo. 'Da nam je barem neka mega bomba, a ne da bacamo stotine malih bombi...' i eto nam i elektrana i medicinske primjene. Meni je to fantastično.