Svrstao sam ovo u prijedloge, buduci da predlazem da se uvrsti u slijedeci BUG. Znate na sta sam ciljao, osrednji rad, dovoljno bezvezan da dobijem 5. Iznenadio sam se (pogledaj slike). Ipak nije dovoljno glup za 5.
Prelistavam novine
Svaki dan, još umoran od škole ili vikendom ulazim usvoju sobu da pročitam novine. Rukama masnim od doručka ili gladan.
Zanimljive su ili glupe. Zanimljive pročitam, glupe pročitam i još im se narugam. Bar za to imam vremena.
Petnaest mjeseci već, svaki dan.
Razvio sam i neki ugled kao komentator, ali nema smisla pisati o tome.
Vijesti koje ja čitam složene su i teške.
Mnogo brojeva za usporediti, još više rasprava o istim treba pročitati.
Mnogo sličnih vijesti, još složenijih, malo dužih i opširnijih treba upamtiti.
Zašto to radim svakoga dana ne znam ni sam.
Ponekad poželim da sam običan i jednostavan čovjek i da mi vijest o trookom medvjedu kojikrade jabuke i malu djecu pruži ono što trebam, ali nisam.
Na početku svakog mjeseca, osim osmog, obilazim kioske onoliko puta koliko je potrebno da ih nađem.
Čestu su tu tek trećeg dana, ali ja idem i prvog i drugog i trećeg sve dok ne čujem: "Eto ga tu, desno" -što mi ispuni srce u trenu.
Ta teta, koja radi tamo, također jedva čeka njegov dolazak jer joj je dosadilo moje pitanje -je li stigao.
Nakon što ga kupim, kada znam da je moj, stisnem ga čvrsto i sve osim puta kući prestaje postojati.
Uvlačim se u svoju sobu i uživam u njegovu otvaranju, bojama njegove naslovnice, i, iako nije baš ni ugodan, njegovu mirisu.
Samo on ima takav miris, lijepo je znati da dolazi iz hrpice listova sa moga stola.
Prelistavam ga više puta, presretan. Ne znam odakle da krenem. Od novosti, od recenzija, od često čudnih kolumni mojih najdražih autora?
Ostavljam ga na neko vrijeme -da se smirim, ali ga ne zaboravljam.
Velika je već zbirka tih časopisa na jednoj polici, tisuće strana...
Zaljubio sam se u i postao ovisan o tim novinama. O svakom njihovom dijelu, čak i o jadnim pokušajima humora.
Sada, one su veći dio moga dana. Bez njih bi on bio prazan i tužan.
Možda su već odavno ispod moje razine, već su mi same broje i slika dovoljne da zaključim što će napisati, ali... Što bih bez njih?
Priča ova, imala bi smisla i bez imena ovog časopisa, no osjećam da ga ipak moram reći. To je Bug, jedan zagrebački list. Tek tri broja stignu do Kiseljaka.
Za ova dva ne znam , ali -uvijek je jedan moj.
ili su to emocije.Podsjeća me na moje piljenje tete na kiosku sa pitanjem: "Jeli stigao?", i osjećaja oduševljenja koji je izazivalo otvaranje časopisa.Nažalost, danas Bug kupujem više iz navike(Bugovci, što se je dogodilo?Da li sam odrastao?Počeo stariti?) i jedini tekstovi koji mi još uvijek privlače pažnju su kolumne.
