Kad gledaš što ljudska mašta smisli, to me fascinira.
Yep, mene također. Koliko sam shvatio, kompletan LOTR svijet je nastao kao niz priča vlastitom djetetu, za laku noć.
To mi prilično jednostavno objašnjava os priče: kako mali hobit može napraviti veliku razliku jer se trudi i ne odustaje, kako veliki i snažni propadaju jer žele iskoristiti Prsten, a zapravo su sebični, željni moći i vlasti (Saruman, Boromir), kako se još veći svjesno odriču Prstena iako im se nudi, jer poznaju vlastite granice (Galadriel, Gandalfm, Elrond).
I, kao šlag na tortu, Golum. njegova ultimativna uloga u čitavoj priči je kad na kraju, zaluđen Prstenom, Frodu odgrize prst s ruke. I zato je bitno to što ga Frodo štedi kroz čitavo putovanje - ta ideja da se dobro nekako na kraju vrati (kao poruka oca sinu). Bez toga prsten ne bi završio u vatri Mount Doom-a, već bi nastalo generalno sranje :)
Netko tko ne pročita Silmarillion to ne vidi, ali tamo je sve to izuzetno dobro opisano, kao uostalom i nastanak Prstena, pa je lakše pojmiti i neke scene iz filmova:
Galadriel i Gandalf odbijaju Prsten,
Boromir ludi, ali se sabere,
Frodo se malo-pomalo gubi, dok i iz njega ne izbije sebičnost, što bi se kod bilo koga drugoga (ambicioznijeg) puno prije izrazilo,
Saruman pogotovo - bijeli čarobnjak koji je sveden na razinu najobičnijeg mađioničara, jer je izgubio vezu koju bi jedan čarobnjak trebao imati sa svijetom oko sebe, sve zbog želje za Prstenom, za moći.
I opet se vraćamo na Gandalfa i ideju kako on postaje bijeli čarobnjak iz sivog, jer se suočava sa svojim najvećim strahom (Balrog).
Sve je ovo moje viđenje LOTR svijeta, ne garantiram da je i sam Tolkien to tako zamislio, ali ako nije, trebao je :)
Naravno, ako se to ovako kaže, zvuči suhoparno. Zato Tolikenove priče i jesu super...