Pokušat ću da ova tema bude što je moguće kraća. Ovo je samo kratki uvod u jedan od naših najomiljenijih dijelova audio opreme i оna će se baviti općim načelima rada Audio CD Playera egzotičnim pristupiima i ne tako egzotičnim problemima.
KRATAK OSVRT I POČECI
Herbert von Karajan je fino rekao: "Sve ono prije digitalnog bile su plinske svjetiljke!" - aludirajući na "pretpotopnost" analogne audio tehnologije.
Deset godina nakon pojave prve digitalne snimke na vinilnoj longplejki, zajednički inauguriran standard "Philipsa" i "Sonya" (poluvodički laser što optički očitava udubljenja različite veličine utisnuta u polikarbonatni disk) prihvaćen je 1982/83. godine od svih elektroničkih giganata, što je bilo presudno ne samo za njegov uspjeh već i za globalno preživljavanje formata.
Zato su komercijalni CD plejeri ubrzo jednostavno preplavili tržište. Međutim, to još nikako ne znači da su time i sve inherentne mane standarda pale u zaborav. Naprotiv!
Postupnim i tihim ulaskom velikih imena analognog audia (poput "Krella", "Jadisa", "Meridiana" i dr. sa svojim enormno skupim CD plejerima) u novi medij, njegov se kredibilitet naglo povećava, a digitala počinje dobivati na cijeni i kod onih koji su je se do jučer s indignacijom odricali.
Upravo te tvrtke sa svojim provokativnim i vrlo lucidnim idejama ubrizgale su novu krv digitalnom novorođenčetu koje je samo tri godine po rođenju već pokazivalo vrlo znakovite simptome bolesti što je prijetila da ga zauvijek zbriše s lica zemlje.
Tako se krajem 80-ih počinju vrtoglavom brzinom nizati novi modeli CD plejera koji su signal, doduše, iščitavali na praktično isti način kao i oni prvi, ali njegova obrada bila je sasvim dugačija. Najprije se usavršavaju višebitni modeli (s 14 preko 16 na 18 i 20-bitne) da bi igra s bitovima na trenutak zastala na 1-bit. Kad su već i laici utvrdili da CD plejeri globalno imaju pretvrd i pregrub visokotonski opseg, da im je stereo slika sužena, da imaju velikih problema s dočaravanjem prostorne slike, počelo se eksperimentirati sa zamjenom tvrde elektronike (tranzistori), krhkom (cijevi).
Potom dolazi do odvajanja digitalno/analognih pretvarača (D/A konverter), do odvajanja transportnog od pretvaračkog dijela (japanski "Accuphase" među prvima), sve do pojave CD plejera s plivajućom subšasijom poput gramofona ("Krell") ili na pogon remenom (C.E.C., "Burmester")...
KAKO RADI CD PLAYER?
Još početkom 20-ih godina fizičar i matematičar Harry Nyquist postavio je teorem koji se "naslanja" na teoriju koju je gotovo dvjesta godina ranije razvio glasoviti francuski matematičar i političar Jean Baptiste Fourier, koja interpretirano glasi ovako: ako su poznate samo dvije točke nekog valnog oblika, onda je u cijelosti moguće definirati i stvarni oblik toga vala.
Time je postavljen temelj digitalne tehnologije koja je sustavno prodrla u audio sredinom sedamdesetih godina. Digitus na latinskom znači "prst", ali se u digitalnoj tehnici upotrebljava u smislu "brojke" odnosno brojčanog izraza ili kombinacije. Pri digitalnom zapisivanju glazbene informacije, audio signal se pretvara u različite kombinacije jedinih dviju brojaka binarnog sustava (0 i 1) kako bi se njima prenosile i skladištile informacije. Kad se radi o primjeni binarnog sustava u audiu, gornju poluperiodu sinusoide audio signala predstavlja gušći niz jedinica, dok je donja "bogatija" nulama.
Za razliku od igle zvučnice koja s vinilne ploče očitava modulacije iz neprekinute brazde utisnute s njene obje strane (od oboda prema središtu vrtnje) čiji je oblik diktiran pokretanjem membrane mikrofona za snimanje, kod CD plejera laserska zraka iz poluvodičke diode "AlGaAs" [Aluminium gallium arsenide] (u nekim CD plejerima laser očitava s tri u nekima s jednom zrakom) vođena transportnim mehanizmom, putuje od središta prema obodu diska.
Propuštena kroz prizme i usnopljena lećom, zraka čita mikronska udubljenja u disku, pitove, duboke 0.15 μm, dugačke 0.8 do 3.6 μm i široke 0.6 μm, spiralno utisnute samo na jednoj, "unutrašnjoj", strani polikarbonatnog (acetatnog) diska.
Kompaktni disk se vrti konstantnom (tangencijalnom) brzinom (1.25 m/sek ili 4.5 km/h) ali s nejadnakim brojem okretaja, za razliku od LP-a koji se vrti konstantnim brojem okretaja (33.3 odnosno 45 o/min) i nejednakom brzinom (na početku ploče je veća, na kraju manja jer za isto vrijeme zvučnica ne prelazi isti put na početku kao i na kraju ploče. Disk promjera 12 cm vrti se u smjeru suprotnom od kazaljke na satu i to na početku reprodukcije (dio bliži središtu diska prvi se očitava!) brzinom od 500 o/min da bi završio sa 200 ok/min.
Metalizirani sloj u svakom pojedinom udubljenju na CD-u (čija dubina ovisi o osobinama signala, odnosno razmjerna je zračnom tlaku kojeg može ostvariti signal kojeg udubljenje predstavlja) što sadrži digitaliziranu informaciju, odbija snop natrag u objektiv gdje se fokusira i preko prizme dovodi na foto-diodu. Pošto udubljenja na disku nisu jednaka po veličini, broju i razmještaju, laserska zraka se nejednakoodbija od njih i različito "oblikovana" (nejednaki intenzitet reflektiranog snopa) dospijeva u foto-diodu, pretvarajući se u električne signale odgovarajućih vrijednosti, u niz "bitova".
Naime, onaj dio svjetla koji upadne u dubinu pita ima fazno zakašnjenje od 180° u odnosu na onaj snop koji se odbije od glatke površine ploče između dvaju udubljenja. To zakašnjenje dovodi do djelomičnog poništavanja polariziranog svjetlosnog snopa. Foto-dioda registrira to poništavanje kao zatamnjenje na koje "odgovara" niskim izlaznim signalom (logička 0), dok na punu refleksiju snopa odgovara visokim izlaznim signalom (logička 1).
Taj se niz nula i jedinica u taktu osnovne frekvencije uzorkovanja od 44.1 kHz upućuje u sklop korekcije greške gdje se eliminiraju nepreciznosti očitavanja, a potom u vjerojatno najvažniji i za konačni oblik zvuka najosjetljiviji sklop CD plejera, u digitalno/analogni pretvarač (D/A konverter ili DAC) gdje se pretvaraju u
analogni signal. Ovaj se dalje filtrira i odašilje k (pret)pojačivačkom stupnju i zvučnicima gdje se pretvara u zvuk "identičan" (tehnički možda ali, nažalost, ne i u potpunosti sadržajno) onome koji je dodirnuo membranu mikrofona smještenog u izvođačkom prostoru.
priča se nastavlja te će se raspravljati о
Pogreškаma i ispravcima prilikom reporodukcije