Značajni pomak granice između kvantnog i klasičnog

Ja sam bio pod dojmom da se smatra da nema razlike između mikro i makro svijeta što se tiče spadanja pod zakone kvantne fizike. Samo što komplicirani sustavi u makro svijetu stalno utječu jedan na drugog, odnosno "promatraju" jedan drugog pa je tako i vjerovatnosni val stalno "srušen" i zbog toga se uvijek ponašaju kao čestica a ne kao val.

 

Ne znam kako su uspjeli napraviti tako veliku molekulu a da joj se ne sruši valna funkcija prije izvođenja eksperimenta. Da li su možda svi atomi entanglirani (spregnuti) jedan s drugim pa je u tome trik?

Molekula kao molekula nema veze s kvantnom mehanikom, a još manje s valnom funkcijom. Praktički nema granica veličini molekula: kristal dijamanta zapravo je jedna molekula. Ova je molekula dosta komplicirana, ali ima i kompliciranijih. U pogledu kemije, ne vidim u toj molekuli ništa posebno. Riječ je o pofrfinskom prstenu (kakva nalazimo u hemoglobinu i klorifilu) u centru kojeg je atom cinka (umjesto Fe - kao i hemoglobinu ili Mg - kao u klorofilu). Na njega su priključene još neke velike grupe, a četiri takva prstena vezana su za atom ugljika. Nije to komplicirana sinteza, unatoč veličini molekule. Cink vjerojatno služi lakšu ionizaciju molekule. Kemijski se formula ne treba bojati - treba ih naučiti čitati! I još nešto glede masenog spektra. U takvom se uređaju molekula prvo ionizira, no taj ionizirana molekula je nestabilna pa se fragmentira. Zato ima mnogo signala (m/e) od takve molekule. Kako se svaka molekula, razumije se, raspada na specifične fragmente, po tim se fragmentima - spektru m/e - može odrediti struktura molekule.

 Pa naravno da je u tome problem, ali čeka se netko s idejom koja će taj problem riješiti. Svako otkriće počinje od pretpostavke koju treba dokazati. Problem je što još nitko nije iznio pretpostavku koja bi objedinila obje fizike, a koja bi se mogla dokazati.

 many worlds?

 Pazi, trebale su nam desetine tisuća godina da jedan izuzetan čovjek poput Newtona definira (i to ne ne baš točno) gravitaciju, a njene efekte svuda uočavamo i njegov princip je izuzetno jednostavan. A to je um koji je uz to bio sposoban smisliti integralni račun i još sto apstraktnih čudesa. 

 

Sad zamisli kakav um nam treba da dokuči zbivanja koja su potpuno neintuitivna i ekstremno apstraktna.

 

Izrazi poput 'priroda nam skriva' nisu najsretniji, jer se uvijek nađe jednostavan um koji to doslovno shvati. Općenito u popularizaciji i pojednostavnjivanju treba biti oprezan i jasno dati do znanja da se ne misli doslovno. Mnogi se nikada ne uspiju u glavi odvojiti od modela atoma s kuglicama.

Htio sam dati odgovor Louisu Plutu na pitanje "kako su dobili tako veliku molekulu" i cijelu priču smjestiti u malo širi kontekst. Naravno da ne niječem uspjeh eksperimenta. Namjera mi je bila reči nešto o cijeloj priči i s kemijske strane.