Otkriveni tri stoljeća stari Stradivarijevi "recep

Jako zanimjlivo, da desetine ako ne i stotine znanstvenika u 20 st cijelu karijeru proucavaju metode 'zanatlija' 17. st. i da nisu sve razotkrili. Opcenito je fascinantno kakva znanja i vjestine su posjedovali i koliko je toga izgubljeno zauvijek...

Tko zna koliko godina (i violina) je potrošeno u Crmoni dok jednog dana Stradivari nije (slučajno?) odabrao pravi komad drva, impregnira ga pravim kemikalijama, izdila violinu pravog oblika i lakira je pravom kombinacijom lakova. A onda je svoj patent zaštitio tako da ga nikome nije otkrio. A kad je umro tajna je otišla u grob s njim.

Zato danas postoje patentni zakoni i zavodi koji o njima brinu. Da znanje ne bi otišlo u grob sa izumiteljem.

I bolje je da Apple prijavi 1000 bezveznih patenata nego da jedna vrijedna stvar propadne.

Skupe su jer su stare i zanimljive, a ljudi vole biti kolekcionari starih, zanimljivih i skupih stvari, ne zato što su zvukovno jedinstvene i neponovljive. Današnji majstori prave jednako, ili bolje zvučeće instrumente.

Blind test je jedini zakon u takvim stvarima:

https://www.sciencemag.org/news/2017/05/million-dollar-strads-fall-modern-violins-blind-sound-check

https://www.newscientist.com/article/dn25371-pro-violinists-fail-to-spot-stradivarius-in-blind-test/

S obzirom na ono što znam o violinama, njihovoj izradi i zvuku, kao i sviranju na istoj, mogu samo reći da ovaj zaključak o impregnaciji drva nema baš neke veze sa 'tajnom' koja je odnesena u grob. Svakako ima veze sa zaštitom drva, zbog koje i danas nakon 300 godina imamo Stradivarijeve, Amatijeve ili Guarnerijeve violine koje nisu pojeli ti mali napasnici.

Kao što je već napisano, ako ćemo po zvuku koji neka violina daje cijeniti instrument, onda na ovim blind testovima većina nas profesionalnih violinista pada. Naime, opće je pogrešna pretpostavka da violine starih majstora zvuče najbolje. Danas ima jako puno graditelja čije violine ne zvuče ništa lošije od Stradivarijevih, a bome i cijenovno su već prilično visoko. Primjer je recimo Samuel Zygmuntowicz, koji radi u New Yorku. Na njegovim violinama svirali su ili sviraju Isaac Stern, Joshua Bell, Itzak Perlman, mnogi profesionalni ansambli, a te violine koje su oni imali i dalje prodaju dostižu već i šesteroznamenskaste cifre.

Po meni, tajna dobre violine je u dobrom majstoru i svemu što on donosi. Ja sviram na violini jednog majstora iz Varaždina (Vladimir Proskurnjak) koji je nedavno preminuo. Čovjek nikad nije dostigao neku slavu, ali imao je nevjerojatan osjećaj za drvo, za modeliranje, i neku dušu koju ne možeš krivotvoriti. Mnogi instrumenti mu nisu bili nešto posebno, ali kad se malo jače posvetio violinama, to je bilo odmah vidljivo u njihovom zvuku i ljepoti. Svakako ima veze i drvo koje oni odaberu, jer balansiraju između kvalitete, tvrdoće, godova koji su na gornjoj (smreka) vs doljnjoj daski (javor, puno vrsta). Tu su još i debljine hoblanja zvučnice (gornje daske), i masu toga još. Kad su skenirali Stradivarijeve violine došli su do zaključka da apsolutno niti jedna ne da nije ista, nego niti slične što se tiče upravo tih debljina. To samo govori da je majstor upravo prilagođavao parametre prema točno svakoj violini s obzirom na drvo koje je koristio. 

A kvaliteta drva isto nekad nije presudna, vidio sam Guarneri sa očitim felerom na zvučnici, pa je opet sjajna violina.

Najveća vrijednost starih talijanskih violina je u njihovoj starosti, i onome što one predstavljaju za povijest glazbe, umjetnosti, i civilizaciju ljudi općenito. Imati jedan takav instrument je kao da posjeduješ Mona Lisu. Da meni dopadne takva violina, mislim da bih ju odmah (uz određeni novčani iznos, naravno) proslijedio nekome tko će paziti na nju i bolje brinuto o njoj nego ja, a sebi bih kupio nešto za neku siću. Recimo, nekakvu violinicu s pedigreom, za kakvih 20000 eura, dobije se praktično jednako dobar instrument kao i ovi razvikani.

 Kinezi rade odlične violine, neki majstori su im među najboljima na svijetu.

Nisam imao priliku isprobati ih, ali siguran sam da su violine super. Kopiraju sve svjetsi poznate instrumente, barem prema onim poznatim proporcijama koje su objavljene.

Već sam bio par puta u napasti naručiti nešto od ovog majstora, ali nikako da se odvažim...

https://www.ebay.com/usr/violin--shops?_trksid=p2047675.l2559

Davno nekad je bio neki članak u kojem su zaključili da je veliku ulogu u kvaliteti tih violina odigralo drvo iz tadašnjih šuma. Kombinacija klime, starost drveta i tako nešto. Ne treba zanemariti ni snobizam zbog kojeg mnogi svršavaju na ime Stradivari, a misle da je to zbog božanskog zvuka. Friday rekao si da nećeš pisati u novoj temi o kriptu...

Nikad nisam probao plastičnu violinu, konkretnije karbonsku, ali čuo sam karbonsko violončelo i mogu reći da je za orkestralnu upotrebu čisto ok. 

 To je vjerojatnija teorija, po meni, od one s impregnacijom. Navodno su majstori dolazili u Veneciju kad se vozilo drvo (s Velebita?) za izgradnju grada, pa su si probirali trupce. A još je tu i ona teorija o drvu koje je raslo u Alpama za vrijeme malog ledenog doba, no meni je najizglednija teorija da pravi majstor zna prepoznati koje drvo si najbolje paše zajedno, i kako će ga najbolje obraditi.

Ne kažem ja da se danas ne prave violine koje bolje zvuće od Stradivarijeve (to ne znam - nikad nisam, u živo, uspoređivao zvuk Stradivarijeve i moderne violine) već da se ne zna kako je Stradivari radio svoje violine. A ne znamo zbog ne postojanja sustava patentiranja. Zato je današnji sustav patentiranja potrebam, možda mu trebaju poneke izmjene, a ne da ga se ukine kako predlažu poneki forumaši.

 Dobro, razumljivo - ako nisi na to braćao pažnju. Ali kao i kod hi-fi uređaja, ako ti nije baš nadrapao sluh, uskoro s praksom primjetiš i shvatiš razliku. 
Druga je stvar kad skužiš, kod klasičnih instrumenata, koji ti u stvari zvuči bolje: Često je to, ako baš nije potrgan ili igračka - sugestija cijene, i argument drugih autoriteta. 
No obično se sve svodi na "ne bije boj sjajno oružje, nego..." 

 ti motordžije steknu pasivno relativan sluh, dočim violinisti često imaju apsolutni sluh.

Meni su kad sam sa sedam godina na audiciji za instrument predložili da sviram trubu, puhačke instrumente, iako sam preferirao gitaru, i rasplakao se kad me nisu primili za gitaru. 

Svirao trubu četiri godine, a ipak sam završio na gitari...

Gadila mi se truba...