Stara priča: ne možeš postići kvalitetu ako ne platiš i ako ne provedeš kontrolu kvalitete. I bez upotrebe AI već je davno opala kvaliteta znanstvenih časopisa. Prvi razlog jesu nekvalitetne recenzije. Recenzije se ne plaćaju, pa ih malo tko želi pisati. Često se događa da ugledniji znanstvenik dobije rukopis na recenziju, a onda je prepusti svojim mlađim suradnicima (a potpiše sebe, zna se). Kvaliteta urednika je poseban slučaj. Evo, dobivam na recenziju rukopise potpuno izvan moga područja istraživanja zahvaljujući pisanju na ove mrežne stranice! Nekakav kompjuorski program registrira da čitam članke na neku temu, pa mi onda šalje rukopise upravo na tu temu. Nitko se prije toga ne potrudi da pogleda teme mojih znanstvenih radova. Drugi je problem kvaliteta urednika. Uredništva se više ne prihvaćaju najbolji znanstvenci nego neki izabani po zna kojem kriteriju. Znam slučaj u Hrvatskoj kad je neki mladi čovjek dobio uredništvo znanstveog časopisa i pri preuzimanju uredničkih poslova prvi put uzeo časopis u ruke! Ili što reći za urednicu koja predlaže da se časopis tiska trobojno: dvije se boje se nanose na papir, a treća se boja dobiva tako da se tiska na obojenom (ne na bijelom) papiru. Što sam se svega načitao u recenijama kao autor i urednik, mogao bih knjigu napisati. No, umesto toga navest ću samo jedan citat iz recenzije:
Str. .... predzadnji odlomak, peti redak, piše da je previše pio… Bilo bi ljepše kad bi se tu mogao citirati prof. dr. .... , koji je napisao: “Živio je ..... punim životom, uživajući u radu i stvaranju, u djelima učenjaka i mislilaca i u darovima muza i Dionizija”.