Zvijezde-lutalice bez svojih galaksija - ima i tak

Ali Ajare, to je pitanje koje si čovjek postavlja od početka. Kako doduše odgovarati na neka bitna pitanja kada se ne možemo niti postaviti u tom prostoru i vremenu. Kao prvo znanstvenici se ne mogu dogovoriti "kada" smo sad. Neki kažu da je vrijeme počelo od velikog praska, ali svaki događaj ima vremenski period u kojem su se događale neke akcije kao uzroci onoga što dolazi kasnije. I to svemirsko jaje je moralo iz nečega nastati, rasti i nakupljati energiju (i to se također događa i u vremenu i u prostoru).

Svemir kao takav je prazni prostor. Temelj svega je vakum i ništavost, uz odsustvo svjetlosti. Svaka tvar koja nije vakum je slučajni nusprodukt postojanja svemira i utjecaja gravitacije i kretanja. Dakle nije niti pitanje što to radi čovjek i zašto smo tu. Pitanje bi trebalo glasiti što uopće bilo koja tvar radi u prostoru znanom kao svemir i zašto svemir kao takav uopće postoji. 

Ali i sam prazan prostor mora biti nešto a ne ništa, prostor se savija pod utjecajem gravitacije a kako se ništa može savijati?

Mene je svemir uvijek zanimao, ali kako čovjek o tome razmišlja samo krene postavljati nova pitanja. Nažalost, ljudi obrazovani u tom polju neće krenuti odgovarati na pitanja običnih ljudi nego će s širenjem perspektive samo postavljati nova pitanja. Tako svi mi krenemo odrastati i misliti na zemaljske svakodnevne probleme. Čini mi se da tehnologija neće pomoći jer nikada nećemo moći imati dovoljno široku sliku da to shvatimo ili grokamo što bi napisao Heinlein u Strancu na tuđoj zemlji.

Mene fascinira koliko malo znamo. Recimo, ne znamo točno predvidjeti stabilnost neke jezgre atoma, s obzirom na broj protona i neutrona. Znamo samo otprilike, ne sa sigurnošću, ne bez eksperimenta. Što znači da teorija još nije odgonetnula točne zakonitosti unutar jezgre. Što je po meni prilično fundamentalno. Recimo, ne znamo koji izotop elementa 115 (Moscovium) bi bio stabilan. Ono što smo uspjeli sintetizirali raspadalo se u treptaj oka, definitivno nije bilo stabilno. Ako se uopće može dobiti stabilan izotop (ni to ne znamo jer očito ne razumijemo sve što bi trebali da to znamo iz samo teorije, bez eksperimenta). Da banaliziram: ta jezgra ima 115 protona. Ne znamo koliko neotrona treba imati da bi jezgra bila stabilna, odnsno da se bar ne raspadne u roku "keks". Možemo nagađati, ali nemamo sigurnu teoriju koja to zna za "sto posto".

 To pitanje je postavio još u 17. stoljeću filozof i matematičar Gottfried Wilhelm Leibniz. Međutim, još uvijek ne znamo odgovor.

 Mislim da baš i ne , postojanje ne traži akciju.
Što je problem s velikim praskom ? Onje početak samo našeg svemira. Ne govori niti da je to sve što postoji niti da nema ničeg drugog. 
To je za sad najbolji opis postanka svemira koji imamo.

Što je bilo prije Big banga? Nema "prije" jer vrijeme nije teklo prije. Kako izgleda rub svemira na početku, što je iza ruba prostora? Nije nikakav prazan prostor nego uopće nije prostor? Što ako dođe recimo svjetlost do ruba? Može li uopće doći do ruba ili se odbije kao od zida ili završi na drugoj strani svemira? E na ovom pitanju bi se moglo nešto otkriti, misaonim eksperimentom.

 Ovo me podsjeća na vic, kad su Muju pitali što je prije bilo kokoš ili jaje, a Mujo odgovori, bolan prije je svega bilo.

Veliki svijet je toliko velik da ne znamo ništa jer vidimo samo prvih 10m džungle.

 To ne možeš odgovoriti dok točno definiraš što je opće vrijeme ?
Je li to samo ljudski konstrukt, neka apstrakcija koju koristimo da bi mogli opisati  događaje i slijednost.
Je li to stvarno dimenzija kao što je i prostor (Einstein kaže da je i da su prostorvrijeme jedno).
Ili je vrijeme nešto treće.
Postoji li opće ?

Da bi mogli mjeriti vrijeme potrebna su dva događaja  između kojih mjerimo protok vremena i nešto čime mjerimo protok vremena.
Vrijeme je relativno i  gledaš ga uodnosu na svoj referentni sustav. U nekom drugom sustavu vrijeme drugačije ide. 

Ako postoji samo jedna čestica koja je stabilna  i ništa se ne događa niti imaš dva događaja niti imaš čime mjeriti i vrijeme je besmisleno u tom kontekstu.
I tko bi opće mjerio ako ne postoji ništa drugo.

Jako teška i filozofska pitanja.
Možda da kažemo da se čestica nalati u nekom izoliranom podsustavu unutar našeg i onda imamo promatrača izvan tog sustava i imaginarnog promatraća u tom sustavu i kako bi svaki od njih vidio vrijeme.  Iako i ovo zapravo ima puno mana i nije baš ovo što si pitao

 Zašto ? 
Iz čega to proizlazi ?
Da ne pišem opet, pročitaj moj komentar, što je opće vrijeme ?

Postoji li vrijeme ako nema  bez promatrača ? 
Kako znamo da se nešto dogodilo ?

Samo malo, ali ako neka tvar stoji već i tada postoji i u prostoru i u vremenu ?  Ne može stvar postojati u prostoru, a da ne postoji u vremenu ?

Pa da. Prostor je medij u kojem se neka stvar nalazi. Bez te stvari prostor je prazan. Uz tu stvar prostor je ispunjen u mjestu gdje se ta stvar nalazi.

Ok slažem se da je teško/nemoguće pratiti protek vremena ako je promatrana stvar i prostor u kojem se nalazi ne mijenja. Ipak teško mi je vjerovati da može postojati neka stvar koja je identična u prostoru u vječnost.

Da fotonu vrijeme stoji, značilo bi da se ne giba. Dakle, ne bih rekao da fotonu vrijeme stoji. Svakom subjektu, pa tako i fotonu, čini se da vrijeme teče "normalnom" brzinom.

Pa čak i kad si u jakom gravitacijskom polju gdje vrijeme teče sporije, odnosno tebi se čini da svemir oko tebe ubrzano prolazi. Recimo kad tvar upada u crnu rupu, vanjskim promatračima se čini da se taj pad u rupu jako usporio.

Iz perspektive fotona, u odnosu na sve oko njega on "vidi" da ide brzinom svjetlosti. PRostor ispred njega se sabija pa mu se možda čini da ide beskonačnom brzinom. To je čudan, teško zamisliv svijet kako ga foton "vidi". Volio bih znati postoji li koncenzus među fizičarima kako izgleda svijet iz perspektive fotona, ili je to još uvijek nesigurno područje gdje naše teorije možda više ne prate dobro realnost.

Gravitacija ispada da je posljedica zakrivljenosti prostora, a ne mase (kokoš-jaje problem). Zato bi možda bilo moguće UFO mogao proizvesti silu višestruke gravitacije (pogonsku silu) bez mase, ako zna kako zakriviti prostor bez mase - nastala bi sila.

Ili još bolje balon prostora koji interno miruje ali njegovi rubovi se pomiču velikom brzinom - putnici u NLOu ne bi osjećali nikakvu inerciju i takav NLO mogao bi skretati pri velikoj brzini pod pravim kutom, ili ubrzati iz mirovanja do 10 maha u sekundi, sve bez da svoju posadu onesvijesti G silama ili bez da ih pretvori u kašicu izlupavši ih po zidovima broda. I da su vezani,  mozak udara u lubanju iznutra pri velikim G silama i postane kašica, putnik mrtav. Dakle, definitivno ne osjećaju interciju, to znači da njihov interni prostor zapravo se ne giba puno.

Kako je čudno to da mali objekti (elektron, foton) imaju valne duljine vjerojatnosti postojanja i oni dok ih ne gledamo ZAISTA postoje u cijeloj toj duljini vjerojatnosti poput raspršenog oblaka ili vala, a kad ga pogledaš (sudariš s drugim oblakom/valom, tj. fotonom) on svoje postojanje svede na usku točku prostora tj kolabira funkcija vjerojatnosti. Nismo navikli to gledati u svijetu velikih čestica koji vidimo, pa nam je ovo jako jako čudno ponašanje i u biti ne razumijemo zašto se to dešava.

Čudno je i to da prazan prostor ima nešto. To nešto mogu biti udaljeni krajevi funkcija vjerojatnosti postojanja svoj objekata u svemiru koji se poklope ili ne poklope i tako postanu i nestanu razne male čestice - iz ničega nastanu pa opet nestanu, sve u vakuumu.

Mislim da nam u fizici fali još barem nekoliko velikih, fundamentalnih otkrića da bi do kraja opisali svijet.

Već je dovolno čudna teorija relativnosti (tempo prolaska vremena nije svima isti, zakrivljenost prostora, sabijanje prostora) - a to su neke stvari rekli bi "za početnike" :) Sve nam je čudno jer u svakodnevici ne vidimo jasno te efekte, nego se vide samo u nekim ekstremima (velika brzina, kratka vremena, male čestice). Čak i ti GPS sateliti koji se korigiraju za dilataciju vremena, to su tako sitne korekcije da to vide samo inžinjeri koji su postavili i prate rad tih satelita. Mi obični smrtnici nemamo svakodnevicu koja vidi išta od tih efekata. Sad će ravnoprostoraši.... "prostor je ravan, nije zakrivljen!"