Audio CD Playeri - Uvod

POGREŠKE I ISPRAVCI

Tokom procesa očitavanja informacija s diska može se pojaviti niz zapreka koje će spriječavati laser u apsolutno točnom očitavanju desetaka tisuća kombinacija udubljenja i
reflektirajućih ravnih površina na disku.

O sposobnosti samog laserskog mehanizma, ali i elektronike koja slijedi iza njega da izađe na kraj sa svim mogućim poteškoćama, ovisi koliku će količinu korektnih informacija CD plejer odaslati u pretpojačalo, odnosno koliko će nepotpunih i nimalo lijepih podataka doprijeti iz zvučničkog sustava do slušatelja.

 

Razvidno je,dakle, da jednom kad se signal pogrešno očita, da on do kraja više ne može biti vraćen u svoj izvorni oblik. Međutim, da bi nedorečenost informacije očitane s diska bila što manja i da takva izobličena ne bi dospjela do konzumenta, signal iz foto-diode nakon dekodiranja obavezno mora ući u sklop korekcije greške na "reparaturu". Složeni elektronski sklop korekcije greške može reagirati na tri načina:

 

a) najgore: grešku vredovati kao "nulu" dakle ignorirati je (muting - na izlazu nema signala) što može izazvati čujna pucketanja

b) manje loše: "pamtiti" posljednji korektno očitan signal tako dugo dok se ne pojavi novi korektno očitan što također, istina rijeđe, može uzrokovati puckanja i preskakivanje

i

c) prihvatljivo (i danas praktično isključivo u uporabi): vršiti linearnu interpolaciju signala, [Linear interpolation]odnosno izračunati (bliže je istini kaže li se "pogoditi") vrijednost signala koju bi ovaj na mjestu greške trebao, odnosno mogao, imati.

 

 

 

Vodeći se točnim signalom koji je prethodio, odnosno slijedio pogrešno očitanu informaciju, korektor greške složenim algoritmom izračunava aritmetičku sredinu dvaju valjanih signala prije i poslije greške i umeće je na mjesto nedostatnog signala.

Ako je greška sitna (ne veća od površine 3000 pitova poredanih jedan do drugoga; to teorijski odgovara oštećenju veličine oko 2.5 mm), korekcija greške će prilično točno uspjeti rekonstruirati izvorni oblik, uslijed oštećenja krivo očitane informacije.

 

Međutim, ako je greška prevelika (a ona može biti plod loše izrađenosti diska, njegovog oštećenja, loše podešenog laserskog sustava plejera, nestabilnosti i vibracija CD plejera, neadekvatnog mrežnog napona...) korektivni sklop CD plejera neće je moći restaurirati u izvorni oblik.

A to onda toliko "zbuni" sustav korekcije pa dolazi do "preskakivanja". Visokotonsko cičanje koje se kao produkt toga čuje ne samo da je vrlo neprirodno, sintetičko i neugodno za slušanje, već može (osobito ako je razina glasnoće u trenutku pojave preskakivanja velika) vrlo grubo djelovati na ostatak sustava (osobito na visokotonce).

Nakon korekcije greške, upravljačka kontrolna logika CD plejera odvaja audio informaciju od ostalih podataka sadržanih na kompaktnom disku (onih koji se ispisuju na displeju: broj kompozicija, vrijeme trajanja diska i svake pojedine stvari i sl.).

  Audio informacija dalje dolazi do sklopa za održavanje, a odatle u taktu frekvencije uzorkovanja, 44.1 kHz, u D/A pretvarač(e). Tu se digitalna riječ od 16 bita pretvara u analognu vrijednost. Taj se analogni napon potom vodi na završno filtriranje od digitalnih primjesa i napokon u interno pojačalo CD plejera koje ga podiže na razinu između 1 V i 2 V.

 

Nastavlja se.....

_{Uzorkovanje (sampling rate) i kvantizacija (quantisation)}

KVANTIZIRANJE PO AMPLITUDI   ^{_{(Link Digitalna obrada signala)}}

 

Drugi način pretvorbe analognog signala u binarni (digitalni) kod je kvantiziranje po amplitudi. Taj se način koristi u digitalnoj audio industriji. Takvo se kvantiziranje mora obaviti u vremenu između uzimanja dvaju uzastopnih uzoraka.

Binarno kodiranje može se obaviti samo onda kad postoji konačan broj različitih vrijednosti amplituda između minimalne i maksimalne vrijednosti. Što je veći broj intervala kvantiziranja po amplitudi, to će izobličenja analognog signala biti manja.

Dakle, i kod jednog i kod drugog načina kvantiziranja potrebno je imati velik broj intervala, odnosno sinusoidu analognog signala treba razlomiti na što je više moguće sitnih dijelova, kako bi se praznine između njih svele ne minimum i kako bi se nakon D/A pretvorbe originalni oblik sinusoide zvučnog signala što vjernije obnovio.

Da bi se broj "pauza" koje se javljaju pri osnovnoj frekvenciji uzorkovanja (44.1 kHz) smanjio, a s time i mogućnost pojave vrijednosti koje treba "zaokruživati", nađeno je "rješenje" nazvano višestruka frekvencija uzorkovanja  ili popularno naduzorkovanje (oversampling).

  Međutim, ni tu nije sve tako jednostavno kako možda izgleda. Jer kad se analogni zvučni val pretvara u nešto što s njegovim izvornim oblikom nema ama baš nikakve veze, obavezno se javlja niz problema koje nije (u okvirima zadatih karakteristika uređaja i diskova) moguće sasvim i bez štetnih posljedica riješiti. Jednostavno rečeno, over sampling je tehnika kojom se povećava osnovna frekvencija uzokovanja, odnosno učestalost uzimanja uzoraka iz analogne sinusoide.

 

Zna se da je kod osnovne frekvencije uzorkovanja vrijeme između uzimanja pojedinog uzorka 1/44.100 sekunde. Oversamplingom se skraćuje to vrijeme, odnosno smanjuje se razmak između pojedinih intervala. Tako, udvostručenje frekvencije uzorkovanja znači da se interval između uzimanja uzoraka smanjio dva puta. Sukladno tome 4-struki oversampling   znači da je interval uzorkovanja smanjen 4 puta itd. Dakle, što je veća frekvencija uzorkovanja to je manja "pauza" između pojedinih uzoraka.

Međutim, s pravom je upitna svrhovitost takvog zahvata  kad se zna da je bazična frekvencija uzorokvanja materijala koji se pohranjuje na kompaktni disk nepromjenjiva i uvijek iznosi 44.1 kHz. Ipak, ima smisla. Uzme li se, primjerice, da CD plejer ima elektroniku sposobnu za dvostruko veću učestalost uzimanja uzoraka (2 x oversampling) tada je između originalnih podataka koje je laser očitao s diska (a u cilju što linearnijeg prenošenja oblika analogne sinusoide) moguće interpolirati "kalkulirane" podatke. Ti podaci doduše na disku ne postoje, ali zato što se zna da postoje u stvarnosti i da su tokom osnovnog uzorkovanja izgubljeni, vrhunski ih CD plejeri mogu prilično vjerno "odglumiti". Dvostruka frekvencija uzorkovanja, dakle, znači da se vrijeme između uzimanja uzoraka smanjilo na 1/88.200  sekunde odnosno da se između svakog pročitanog podatka s ploče "ubacuje" jedan novi. Četverostruka je dvostruko "brža", 1/176.400 sekunde, i u njoj se između dva originalna umeću tri nova podatka, kod 8-struke je frekvencija uzimanja uzoraka 325.800 Hz, a broj ubačenih podataka povećan na 7.

 

Kako tehnologija odmiče sve se češće javljaju vrhunski CD plejeri sa 16 , 32, 64-struko većom frekvencijom uzimanja uzoraka od osnovne. Što se time postiže?

Da bi svrhovitost svega bila sasvim jasna treba reći da se kao nusprodukt D/A pretvorbe javlja digitalni šum unutar područja 20 kHz iznad i ispod frekvencije uzorkovanja.

  Dakle, kod CD plejera s normalnom, osnovnom, frekvencijom uzorkovanja (44.1 kHz) najniža frekvencija na kojoj će se čuti digitalni šum je 22.05 kHz.

 

To je doduše izvan područja izravne čujnosti ljudskog slušnog sustava, ali bezbrojni instrumentalni harmonici (osnovnom tonu superponirani alikvotni tonovi) koji određuju zvučni kolorit svakog instrumenta (gitara, violina, klavir... ne zvuče isto kad, primjerice, odsviraju ton "A" iako je svaki od njih titrao na strogo određenoj frekvenciji tona "A" od 444 Hz) zalaze i u područje koje je neusporedivo više od te frekvencije.

 

A to znači da će se vrlo neugodan digitalni šum vrlo naglašeno očitovati, narušavajući prirodnu čistoću i faznu korektnost visokotonskog spektra u cjelini. Da bi se taj šum eliminirao trebalo bi ugraditi specijalni filter (low pass) s vrlo strmim rezom. Time bi se, istina, gotovo eliminirao šum, ali bi se ubila životnost i živahnost snimke i još više narušila fazna skladnost audio signala.

Da se to ne bi dogodilo, povećava se frekvencija uzorkovanja. Njezinim povećanjem ne samo da se smanjuju "pauze" koje uzrokuju šum, već se šum pomiče u najviša frekvencijska područja do kojih ne dopiru instrumentalne harmoničke strukture. U tim "šišmiškim" prostorima znatno jednostavniji analogni filter s manje strmim rezom (a time i s manje narušenom faznom skladnošću izvornika) omogućuje da se osnovni elementi originalnog signala prilično dobro očuvaju.

1-BITNA PRETVORBA

Problem rastavljanja signala na desetke tisuća dijelova i nemogućnost da se ih se u D/A pretvorbi ponovo posloži u red u kakvom su bili prije A/D pretvorbe, doveo je konstuktore početkom 90-tih godina na ideju da umjesto 16-bitne pretvorbe pokušaju s 1-bitnom.

 

Naime, dok se u konvencionalnom 16 bitnom D/A pretvaraču konverzija ulaznog signala (digitalni impulsi) u analogni oblik (napon) obavlja putem 16 prekidača od kojih svaki prilikom prekidanja daje određenu brojčanu vrijednost (od 0 do 65.535), u 1-bitnom pretvaraču pretvorba se obavlja fantastično brzim uzastopnim uključivanjem/isključivanjem samo jednog prekidača.

To znači da će greška rekvantizacije i šum preklapanja (glitch) biti znatno manji. Smanjit će se i zero crossing, harmoničko izobličenje koje se javlja prilikom prijelaska gornje poluperiode sinusoide u donju (u nultoj točki, na apscisi, kraj gornje poluperiode ne nastavlja se točno na početak donje).

Ovom potonjem pomažu dvije (u biti slične, ali drugih proizvođača) vrste sklopova na izlasku iz D/A pretvarača: PLM (Pulse Lenght Modulation - pulsnodužinska modulacija) "Philipsa" i "Sonya" i PWM (Pulse Width Modulation - pulsnoširinska modulacija) "Technicsa" u popularnom MASH konverteru.

 

Linkovi -

MASH (Multi-stAge noise SHaping)   _{^{da mi je znati samo odakle im je palo na pamet ono -   MASH!}}

PULSE CODE MODULATION [PCM] 

PULSE WIDTH MODULATION [PWM]

 

Umjesto desetina tisuća vrijednosti kojima se pokušava što vjernije rekreirati originalni oblik sinusoide u 16-bitnom sustavu, kod jednobitnih pretvarača postoje samo dva stanja (visoko, 5 V i nisko, 0 V) koja opisuju amplitudu sig¬nala. Slikovitije to izgleda ovako: krajnji lijevi broj u binarnoj riječi preuzima funkciju cijele riječi, odnosno 16-bitni binarni broj jednak ili manji od 0111111111111111 postaje 0, a jednak ili veći od 1000000000000000 postaje 1. Dakle, 0 i 1 postaju jedine dvije kvantizacijske jedinice odnosno razine. Da ne bi došlo do amplitudne greške pri očitavanju vrijednosti, brine se izuzetno precizan kvracni sat (kristalni oscilator) koji kontrolira veličinu digitalnog koda frekvencijom od 45 MHz odnosno 1024 puta više od normalne frekvencije uzorkovanja. Doda li se tome da je i frekvencija uzorkovanja povećana za 64 puta, mislilo se da će mnogi problemi poznati iz prethodne tehnologije biti riješeni.

 

I stvarno, u prvi mah činilo se da je puno problema zaista otklonjeno: bitno se smanjio digitalni šum, reprodukcija glazbe dobila je na preciznosti, smanjena su fazna izobličenja... Međutim, ne osporavajući prednosti svega rečenoga, nakon što je prošla vremenska distanca potrebna da se razluče poboljšanja od promjena, zaključeno je da jednobitna reprodukcija digitalni medij još više udaljava od ionako dvojbene muzikalnosti i "humanosti".

 

Jednobitni (popularno nazvani bitstream) digitalno/analogni pretvarači zvuče u odnosu na višebitne otprilike kao što CD plejeri zvuče u odnosu na gramofone: preciznije, ali hladnije, analitičnije odnosno udaljenije od realnog, živog, zvuka (iako razlike među digitalnim medijima nisu tako drastične kao one između analognog i digitalnog).
Nakon svega trebalo bi biti jasno da digitalni medij još nije u mogućnosti ispuniti sva ona obećenja   data u promocionalnoj kampanji.

 

Međutim, ovdje za razliku od analognog medija (gdje većina dobrih gramofona nije zasluživala ploče koje su se na njima vrtjele) nisu toliko reproduktori uzrok nedaćama, koliko su to CD ploče koje se snimaju na isti način kao i na samom početku njihove proizvodnje. A to znači da niti jedan CD plejer, unatoč mogućnostima da iščita praktično svaku informaciju s diska, ne može očitati frekvencije iznad 20 kHz jer one zbog načina snimanja (16 bitnom kvantizacijom i frekvencijom uzorkovanja od 44.1 kHz) na disku nisu ni pohranjene!?

 

To onda u krajnjem slučaju znači daje harmonička struktura mnogih instrumenata  ili prepolovljena ili prilično nagrižena. To je osnovni razlog zašto zvuk koji stiže iz CD plejera odnosno s kompaktnog diska nema ni izdaleka onu životnost, prirodnost ni muzikalnost kao onaj s kvalitetnog analognog gramofona i vinilne ploče, unatoč naglašene tehničke preciznosti CD plejera.

Doda li se tome da kompaktni disk unatoč potpunoj kompjuterizaciji i gotovo apsolutnoj sterilnosti proizvodnog procesa tokom kojeg nastaje može imati grešku (od sitnih rupica preko prašine koja spriječeva naparivanje refleksnog sloja sve do ekscentričnosti središnjeg otvora!!, tada razlozi nesavršenosti digitalnog medija još više dobijaju na težini.

 

Ovdje valja ponovno izreći jedan od hi-fi postulata: "Ako je snimka loša, ništa u audio nizu ne može (i ne smije!) od nje napraviti zvučnu ljepoticu".

 

 

Prevedeno na digitalni medij, snimke limitirane ugovorenim standardom ostaju kakve jesu (loše!), dok CD plejeri svakodnevno napreduju. Što dovodi do toga da većina suvremenih CD plejera s CD ploča, osim korektnih informacija, očitatava i ono najgore što na njima postoji, a što je uporabom dojučerašnjih digitalnih reproduktora bilo maskirano.

"NOVE" TEHNIKE SNIMANJA KOMPAKTNIH DISKOVA

 

HDCD

Krajem 1992. g. audio javnost, bila je vrlo ugodno iznenađena informacijom koja je govorila da su američki stručnjaci (poznati tonski inženjer tvrtke "Reference Recording", Keith O. Johnson i glasoviti kompjuterski stručnjak Michael Pflaumer, izumitelj TOPS sustava umreženja koji omogućuje komuniciranje kompjutera što rade u različitim operacijskim sustavima) patentirali novi način snimanja CD ploča nazvan HDCD (High Definition Compatible Digital) kojim se značajno nadilaze granice postavljene 16-bitnim/44.1 kHz sustavom snimanja materijala za kompaktne diskova.

 

Nezadovoljan rezolucijom i glazbenom neprirodnošću digitalnih snimaka u odnosu na analogne (koje su rađene istovremeno!) Keith Johnson se pet godina bavio mišlju kako da smanji, odnosno eliminira,inherentne sonične razlike između produkata digitalnog i analognog načina snimanja.

Napokon, u suradnji s Pflaumerom i posadom "Pacific Microsonic" tvrtke stvorio je vrlo sofisticiran A/D pretvarač, svojevrstan kodirajuće/dekodirajući, high speed DSP sustav, koji ulazni analogni signal obrađuje tako da može biti apliciran na sav poznati digitalni software (digitalne vrpce i sve vrste diskova), a moći će ga očitati i prepoznati svi suvremeni digitalni formati.

 

Čak što više, kompaktni diskovi sa HDCD kodiranim materijalom na sebi, mogu bez ikakvih poteškoća reproducirati u standardnim CD plejerima uz neusporedivo bolje rezultate nego sa standardnim snimkama. HDCD dekoderi nisu preskupi, zapravo radi se o jednom čipu, jer sva "inteligencija" HDCD procesa leži u prvom stupnju, u kodiranju zapisa u osobitim DSP sklopovima s čime korisnik nema veze.

Prva ispitivanja provedena ne u laboratorijima proizvođača već pred širim krugom audiofila, među kojima je bila većina onih koji na sve digitalizitano gledaju s neskrivenom skepsom, kažu da se ne radi o tek još jednom bacanju   prašine u uči potrošača.

 

Naime, autoritativna skupina iskusnih audiofila nije mogla razlučiti razliku između vrhunski snimljene master vrpce i snimke digitalizirane u HDCD A/D pretvaraču!?

Naime, istraživanja su pokazala da se primjenom 20-bitne tehnologije snimanja može "uhvatiti" i sačuvati znatno više detalja i prostornih informacija nego standadnom 16-bitnom. 20-bitna tehnologija omogućuje postizanje 16 puta veće rezolucije i za 24 dB veće dinamike. 20-bitna tehnologija se posebno uspješnom pokazala pri A/D pretvorbi, odnosno pri digitaliziranju analognih zapisa jer su gubici u kvaliteti vrlo maleni, točnije je prenesena tonska boja instrumenata, zvuk je životniji, a i detalji su puno bolje očuvani nego korištenjem 16- bitne tehnologije.

Da bi se 20-bitna snimka s vrpce mogla pohraniti na konvencionalni kompaktni disk i da bi CD plejer mogao očitati njegov sadržaj, mora biti "sažeta" u 16-bitni oblik. "Sony" je za tu namjenu konstruirao vrlo napredan sklop SBM (Super Bit Mapping) koji ne samo što to tehnički omogućuje, vec i pri transferu čuva visoku rezoluciju izvorno ostvarenu u 20-bitnom zapisu. Rezultat je znatno tiša i tečnija reprodukcija.

I meni se čini. S druge strane, ipak je dosta zaslužan za razvoj CD-a kao takvog...

 

BTW, odlična tema, svaka čast. Ovakvih materijala fali na ovom forumu...

tema je kao izmisljena.

sve ovo se moze opeto integriranim pojacalima,pa lampasima i sl.

 

moje pitanje glasi,pa zar je tesko u jednom magazinu kao sto je bug, posvetiti jednu stranicu...ne recenziju..nego info,marantz izbacio to i to ili kef je izbacio te i te zvucnike.

 

jednu jedinu stranicu?

RAZDVOJENI CD PLAYERI.

CD TRANSPORT I D/A KONVERTER - ŠTO SE TIME POSTIŽE?

 

Dodatni, odvojeni, zasebni D/A konverteri i CD transportni sustavi, zvali ih kako kome drago, područje su digitalnog audia koje će zasigurno obilježiti digitalnu scenu devedesetih godina. Nakon stidljivog pojavljivanja krajem osamdesetih, razdvojeni su CD plejeri danas neprikosnoveni vladari digitalne high end scene. Interes za tako ustrojenim CD plejerima posebno raste u konzumenata koji su već duže vrijeme svjesni da praktično nema integriranog CD plejera koji je u stanju ostvariti zvučnu reprodukciju koja bi se mogla ovjenčati epitetom visokovjerne.

Odabir zasebnih D/A pretvarača može biti vrlo privlačan ali i prilično škakljiv zahvat.

Privlačan stoga što se kupac D/A konvertera ne mora nužno odreći svoga trenutnog integriranog CD plejera, već ga dodatnim D/A pretvaračem može unaprijediti.
Tako se uz trošak koji je u pravilu manji nego izdvajanje za novi kvalitetni integrirani CD plejer, mogu ostvariti bolji zvučni rezultati.
Zbog toga što transportni dio CD plejera (ipak) manje utječe na degradaciju konačnog oblika analogne sinusoide od D/A konvertera, transportni mehanizmi mnogih integriranih CD plejera mogu vrlo dobro raditi s dodatnim, ozbiljnije ustrojenim konverterima.

To je i razlog zašto je na tržištu neusporedivo veća ponuda DAC-ova nego CD transportnih mehanizama. Međutim, prije nego se vlasnik integriranog CD plejera odluči koristiti ga isključivo kao CD transportni mehanizam i pridodati mu ozbiljniji D/A pretvarač potrebno je da bude siguran da na stražnjoj strani njegova CD plejera postoji barem jedan format digitalnih izlaznih terminala (koaksijalni ili optički).

Bez njih cijela radnja niti je izvediva niti ima smisla i opravdanja. Naravno i na CD plejere bez izlaznih terminala moguće je naknadno ugraditi izlazne digitalne terminale, ali takav zahvat nije predmet ove teme.

Sam čin cijepanja reprodukcijskog CD sustava na mehanički (transport) i elektronički stupanj nije sam po sebi garancija dobrog zvuka.
Jer nasumično izabrane transportna i pretvaračka jedinica, ne moraju automatski zvučati bolje od vrhunski ustrojenog integriranog CD plejera.
I tu se krije onaj škakljiviji dio zahvata. Neprijeporno je da se razdvajanjem šumne elektronike napajačkog sklopa CD transporta od osjetljive elektronike u DAC-u čini dobar i s audio aspekta vrlo koristan potez, ali samo od tog fizičkog čina ne može se   bezuvjetno očekivati isključivo napredak u smislu poboljšanja globalne kvalitete reprodukcije zapisa s diskova.

D/A pretavračem odovojenim od CD transporta ne samo da se može unaprijediti zvuk (svakog) digitalnog izvora zvuka već je moguće mijenjati i njegovu "dimenziju" odnosno format. Naime, zbog toga što digitalni signal na izlazu iz CD plejera (odnosno CD transporta) mora odgovarati prihvaćenom standardu S/PDIF ("Sony/Philips Digital Interconnect Format) moguće je na digitalni izlaz "starog", 16-bitnog, integriranog CD plejera priključiti novi 1- bitni D/A konverter (i obratno, naravno!).

 

Signal ostaje isti bez obzira crpi li se iz koaksijalnog terminala ili optičkog, "Toslink" odašiljača na CD plejeru ili CD transportu.
Razlika je jedino u tome što se s koaksijalnog izlaznog terminala crpe informacije u obliku električkih impulsa, a s "Toslinka" dolazi crvena, pulsirajuća svjetlost.

Iako je format digitalnog signala standardiziran, ipak su razlike u zvuku signala koji putuje kokasijalnom i onog koji se prenosi optičkom vezom, više nego očite. Razlog tome je različita osjetljivost na upliv raznovrsnih ometajućih čimbenika, prije svega famoznog i izgleda sveprisutng i neiskorjenjivog jittera, sindroma koji razara fokusiranost i zamućuje rezoluciju digitalnog signala i ništa manje pogubnih RF smetnji.

Teorijski, optička bi konekcija između DAC-a i CD transporta trebala biti bolje rješenje od koaksijalne, prije svega zato jer optički signal putje samo u jednom smjeru pa nema povratnog signala koji često uzrokuje štetne interferencije. No, u praksi, u većini slučajeva, puno je bolji zvuk s diskova ako je signal od CD transporta prema D/A konverteru tekao koaksijalnim kablom. Konture signala što se transportiraju koaksijalnim kablom su točnije, jasnije i definiranije prenesene nego s optičkim vodičima. Razlog tome ne bi trebalo tražiti u samoj strukturi i konfiguraciji te dvije vrste kablova. Uzrok prilično velikim kvalitativnim razlikama u zvuku koji je između CD transporta i D/A pretvarača putovao kao električki odnosno optički signal leži prije svega u činjenici što optički signal kroz kabel mora biti odaslan specijalnim odašiljačem iz CD transporta u optički kabel i potom biti primljen osobitim prijemnikom u D/A pretvaraču.

 

Pri takvoj transmisiji ne dolazi ni do kašnjenja signala, niti se javljaju gubici u količini i sadržaju informacije, već se radi o tome da okomiti rubovi digitalnog signala ne dolaze do DAC-a u tom obliku nego blago nagnuti, zakošeni što onda DAC-u pravi poteškoće u određivanju točne pozicije "nula" i "jedinica". Tako izostanak interferencija kod optičkih kablova, koje su glavna mana koaksijalno ustrojenih, nažalost ima za posljedicu povećanje jittera.

Iz svega je vidljivo da je šansa za pojavu ovako uzrokovanog jittera u integriranim CD plejerima znatno manja nego kod razdvojenih CD sustava.

Doda li se tome da se podaci što se prenose između izlaza (CD plejer-transport) i ulaza (DAC) moraju prevesti iz standardnog jezika I²S  (Inter-IC Sound, Integrated Interchip Sound) na S-PDIF i potom u konverteru ponovno vratiti u izvorni I²S oblik jasno je da sve ne može ići sasvim glatko i bez posljedica.

 

To su osnovni razlozi zašto se može dogoditi da pojedini vrhunski integrirani CD plejeri  mogu zvučati bolje od razdvojenih. Osobito ako ih se uspoređuje sa sasvim slučajno sparenim CD transportima i D/A pretvaračima.

Međutim, s vrhunskim, tvornički sparenim CD transportima i D/A pretvaračkim sklopovima koji su izrađeni da najbolje iskoriste svoje interne prednosti, integrirani CD plejeri praktično nemaju šanse.

Upravo zato neke kompanije ("Altis Audio", "Linn Products" i sl.)

dizajniraju svoje transportne sustave i DAC-ove tako da se signal u transportu oblikuje točno prema mogućnostima (njhovog) DAC-a. To, naravno, ne znači da njihove uređaje nije moguće koristiti i u drugim kombinacijama i postići vrhunske sonične rezultate sparivanjem CD tansporta i D/A pretavrača različitih proizvođača. Međutim činjenica je da najbolje rade kad su međusobno spregnuti.

 

Prilikom komparacije više D/A konvertara obavezno treba znati kakav je napon izlaznog signala  koji se iz pretavarača proslijeđuje u pretpojačalo. Iako je kod najvećeg broja modela izlazni napon signala 2V, postoje konverteri ("Audio Syntesis" DSM-M, primjerice _{^{primjetite EI NIS lampe}}) kod kojih je napon signala na izlazu čitavih 3 V. To prilikom usporednih testova pri jednako otvorenom potenciometru za glasnoću može (jer će sve izgledati glasnije) stvoriti privid da konverter s većim izlaznim naponom svira "otvorenije", "brže", "s više detalja", "eksplozivnije" ....... od onoga čiji signal je manjeg napona. U uvjetima iste razine glasnoće vrlo je vjerovatno da razlike neće biti tako velike, a i pitanje je mogu li se te razlike prihvatiti i kao neporeciva poboljšanja.

Stoga je prije kupnje, redovito skupih DAC-ova, potrebno načuliti "četvora uha" i sustavno i pedantno bilježiti dojmove. Lakomislenost i "zapaljivost" tokom kupnje redovito se sankcioniraju osjetnom "novčanom kaznom".

 

NJEGA I ODRŽAVANJE CD PLEJERA

CD plejer ne zahtijeva nikakvu posebnu njegu izvan onih postupaka koji poboljšavaju njegovo djelovanje. Kao ni ostali audio uređaji ne smije biti izložen prašini, vlazi, izravnom sunčevom zračenju niti kućnim izvorima topline. Jedini njegov dio kojeg (osim oplate ) korisnik može i mora čistiti i održavati su izlazni RCA konektori i mrežni utikač. Moguće je čistiti i lasersku leću, ali nikako ne ručno već pomoću specijalnih diskova-čistača.

 

 

KUPOVANJE CD PLEJERA

Kupovanje CD plejera jedan je od najtežih audiofilovih zadataka. Broj modela je zamašan, tehnologija različita, a mistifikacije u svezi s medijem ogromne. Tehnički podaci pritom praktično nisu uporabljivi, jer su i kod jeftinih i kod vrhunskih CD plejera (pod)jednako dobri.

Među bolje svirajućim (i prilično skupim) modelima, veliki je broj onih koji zapravo predstavljaju kvalitetne modifikacije i unaprijeđenja standardnih CD plejera, temeljenih na "Philipsovoj" i "Sonyevoj" tehnologiji.

Osobito kad se radi o transportnom sustavu. Ono što audiofilske tvrtke uglavnom rade je unaprijeđenje jednog od najvažnijih dijelova CD plejera, njegove analogne sekcije, koja je u većini komercijalnih modela, najblaže rečeno, katastrofalno ustrojena i izrađena. Naravno, danas su sve češći modeli vrhunskih CD plejera koji su od početka do kraja izvorno djelo jednog istraživačko-proizvođačkog tima.

Pri kupnji CD plejera treba dobro paziti na solidnost njegove konstrukcije i masu. Čvrste i masivne konstrukcije pružaju manje mogućnosti za pojavu vibracija u samom uređaju, ali i za prodor onih nastalih u njegovoj mehaničkoj i akustičkoj okolini. Oplata CD plejera bi trebala biti metalna jer se uređaj tako lakše hladi, a ladica za disk kruta, masivna i solidno izrađena kako se njene vibracije ne bi izravno prenosile na disk. Neki vrhunski CD plejeri ("Primare" i "Krell", primjerice) čak ni nemaju ladice,

  već se kod njih disk polaže odozgora, izravno na pogonski motor. Da ne bi, uslijed velike brzine vrtnje "odletio", disk se priteže clampom ili masivnim utegom (vidi sliku) što ga dodatno stabilizira i smanjuje mu vibracije. Pojedini CD plejeri (neki "Pioneerovi" modeli)

    unutar ladice imaju tanjur potpuno sličan onome u gramofona, na koji se i disk polaže identično kao i na gramofon, sa "svirajućom" stranom preme gore. I to se rješenje pokazalo vrlo dobrim za stabilizaciju vrtnje diska.
Na testiranje i slušanje uređaja kojeg se želi kupiti treba ponijeti vlastite, dobro poznate diskove s različitim glazbenim sadržajem, a test pouzdanosti korekcijskog sklopa izvršiti s diskovima koji na audiofilovom dosadašnjem CD plejeru nisu mogli korektno raditi. Ovdje valja znati da korekcijski sklop lakše izlazi na kraj s ravnima, nego s krivudavim oštećenjima na disku.
Komfornost uporabe i izgled uređaja može biti argument za kupnju samo kad se radi o dva vrlo slično zvučeća i podjednako koštajuća modela.

Ma piši o čemu hoćeš, u ovom području mi je sve zanimljivo. Ovakvi postovi su ti prva liga. Možda bi mogao samo malo opširnije, ali s druge strane to će ispast dosadno i previše za velik broj ljudi...

NAČIN IZRADE KOMPAKTNIH DISKOVA

Srce kompaktnog diska je tanka pločica polikarbonatne plastične mase (slične laxanu ili plexiglasu - Poly(methyl methacrylate)) s utisnutim binarnim kodom, presvučena aluminijskom (rijetko srebrnom) reflektirajućom folijom. Sve skupa je potom omotano zaštitnim slojem akriličke mase. Mikroskopski sitna udubljenja što se izmjenjuju s ravnim, glatkim površinama spiralno, poredana su na disku u dužini od oko 4.5 km. Na jedinu stranu diska s utisnutim informacijama može stati do 75 minuta glazbe; govori se da je tolika minutaža odabrana stoga jer toliko traje Beethovenova 9. simfonija, omiljeno djelo "Sonyeva" konstrukcijskog tima zaslužnog za rođenje kompaktnog diska i njegovih reproduktora.

Zbog ogromne količine informacija   koje treba pohraniti na razmjerno malen prostor (razmak između dvije susjedne informacije manji je od jedne milijuntinke milimetra), tolerancije i improvizacije moraju biti izbjegnute ili pak svedene na zanemarivu mjeru. Zato u pojedinim pogonima tvornica za izradu kompaktnih diskova vladaju vrlo strogi, praktično sterilni uvijeti, a tehnologija izrade CD-a bitno se ne razlikuju od onih pri izradi najsloženijih mikročipova.
Proizvodni proces počinje, kao i kod analogne ploče, master vrpcom koja može biti snimljena digitalno (na digitalnom magnetofonu) odnosno analogno (na analognom magneto fonu; ovakva se snimka mora "digitalizirati", proći A/D pretvorbu, prije no što se njenim signalom tretira master disk). Izrada master diska počinje staklenim diskom presvučenim osobitim foto lakom koji se izlaže leserskom svjetlu. Sloj fotolaka pod utjecajem svjetla mijenja kemijska svojstva, pa na osvijetljenim mjestima nastaju izjetkana udubljenja (pitovi) čija veličina, dubina i oblik odgovaraju osobinama pojedinog binarnog koda odnosno kroz njega izraženog glazbenog signala, dok slabo ili sasvim neosvijetljena mjesta na disku ostaju neotopljena.

Tako tretirana površina diska postaje svojevrstan negativ koji se nakon razvijanja presvlači srebrom (naparivanjem ili izlučivanjem iz osobite otopine) da bi bio električki provodljiv (Electroplating). Tako nastaje "stakleni" master (glass master). Pošto je glass master vrlo krhak i nepodesan za daljni proces, od njega se mora izraditi identično izgledajući "metalni" master. Od njega se potom proizvede "majka" (pozitiv kopija), a od "majke" ponovo negativ predložak, stamper, odnosno model po kojem napokon nastaju kompaktni diskovi. Postupak, dakle, gotovo identičan izradi vinilnih ploča (samo s "dodatkom" glass mastera).

Dva su osnovna načina izrade polikarbonatne, termoplastične osnove kompaktnih diskova od koji svaki imaju određene pozitivne i negativne uplive na zvuk:

 

a) injekcijski (ubrizgavanjam) i

b) kompresijski (tiskanjem).

 

Pri injekcijsom  oblikovanju pitovi su točnije oblikovani, što laserskom mehanizmu omogućuje preciznije očitavanje na disku zapretenog sadržaja. Loša je strana ovoga postupka što se položaj središnjeg otvora određuje unaprijed (stamperom) što onda zahtijeva od presa za tiskanje da budu apsolutno identično podešene, kako bi središnji otvor na svakom disku bio točno na istom mjestu kao i onaj u stamp era. U protivnom, diskovi će biti blago ekscentrični što će se osjetiti kroz veću ili manju nepreciznost njihova očitavanja.

Kompresijskim  se postupkom postižu prilično drugačiji rezultati: pitovi nisu potpuno oštro definirani, ali je središnji otvor, koji se buši na kraju postupka zahvaljujući osobitom stroju koji s četiri laserske zrake centrira rupu, potpuno precizno određen. Smatra se daje ovaj postupak bolji, da tako nastali diskovi zadaju manje teškoća laseru pri čitanju informacija iz udubljenja čime se postižu bolji zvučni rezultati. Diskove nastale ovim načinom može se prepoznati po tome što su njihovi bridovi znanto zaobljeniji i manje oštri od onih kod diskova nastalih injekcijskim procesom.
Nakon svega, disk je potrebno presvući metaliziranim reflektirajućim slojem od kojeg će se laserski snop odbijati i potom zaštititi odgovarajućim prozirnim lakom protiv prašine i lakših oštećenja.

U zadnjih nekoliko godina značajni su pokušaji da se mane, prije svega one tehničke naravi, koje inherentno ima svaki disk, ublaže i otklone. Naime, stručnjaci  zaposleni u malim nezavisnim trvtkama, dugo se godina baveći sustavnim proučavanjem nedostataka kompaktnih diskova,  uočili su slijedeće:

 

a) stamperi, predlošci na osnovi kojih se tiskaju konvencionalni diskovi nisu dovoljo precizni, odnosno nisu identični glass masteru

b) metalizirani zaslon nije po čitavom disku jednakomjerno raspoređen

c) reflektivnost metaliziranog sloja nije posvuda jednaka i

d) brojne su i vidljive rupice na zaslonu mnogih CD-a.

Postupak poboljšavanja započinje osiguravanjem vrhunski izrađenih snimaka zapisanih na originalnim, master vrpcama (digitalnima ili analognima, svejedno).

Neki ih imaju "u kući" ("Shefild Lab", "Sony", "Telarc", "Clarity Recordings" i, djelomično, "Chesky"), drugi poput "Golden Stringa", pribavljaju vrhunske glazbene zapise tih i drugih tvrtki ("Reference Recordinga", "Propriusa", "Opusa 3", "Three Blind Micea" i si.), dok treći (poput "Mobile Fidelitya" ili DCC-a) koriste "normalne", u pravilu analogne, snimke koje najnovijom tehnikom A/D pretvorbe, digitaliziraju.

 

  Tada se na osnovi postojećih snimaka, izrađuje beskompromisni glass master (sa savršeno oštrim pitovima, apsolutno točno podešenim središnjim otvorom i potpuno cjelovitim zaslonom bez rupica i sl.) koji će ostaviti bez posla CD plejerov sklop korekcije greške i omogućiti laserskom mehanizmu CD plejera da bez teškoća očita sve što je na disku zapisano.

Kako bi taj prvi, najosjetljiviji korak bio što točnije izveden, unajmljuju se samo vrhunski stručnjaci za masteriranje. Među njima je često i najpoznatiji, Doug Sax iz "Mastering Laba". Potom se upuštaju u borbu protiv BLER-a.

Prema specifikacijama "Philipsa" i "Sonya" koji je odredio standard za snimanje kompaktnih diskova ("Red Book"), stamper ne smije imati više od 200 BLER-a (Block Error Rate). Dakle što manje BLER-a, to bolje. Današnja tehnologija masteriranja omogućuje da se, posveti li se dovoljno pozornosti procesu izrade, proizvedu diskovi praktično bez BLER-a.

 

  Upravo u tome kolika je tolerencija, leži i odgovor zašto čak i diskovi iz jedne te iste serije unutar iste produkcijske kuće često ne zvuče podjednako. Audiofilske tvrtke su dokazale i pokazale da se mogu proizvesti diskovi sa samo 50 BLER-a, a neka njihova izdanja imaju svega 5 BLER-a, što je blizu idealnoga. Nažalost, masovna produkcije se čvrsto "drži" gornje dozvoljene granice.

 

 
"Nije zlato sve što sija"

 

Međutim, iskustva, kad se radi o CD tehnologiji, govore suprotno. Nakon eksperimentiranja s različitim materijalima u procesu metal-izacije diska (isprobane su sve vrste aluminija, od običnog do anodiziranog, srebro...) zaključeno je da se uporabom 24 karatnog zlata ostvaruje najveća uniformnost zaslona, najbolja reflektivnost i najmanje rupica u njemu. Uniformnost se postiže tehnološkim zahvatom nazvanim AIDMS (Accelerated Ion Deposotion Metallizing System), u kojem se tehnikom bombardiranja polikarbonatne osnove atomima zlata ovi savršeno vežu za nju, tvoreći optički neporozan oklop. Prednost zlata je i u tome što ne oksidira i ne korodira, a vrlo je rezistentno i na prilično visoke temperature.
"Zlatni" diskovi u odnosu na "srebrne" (točnije, "aluminijske") zvuče u skladu s razlikom u stupnju plemenitosti spomenutih metala. Zvuk s njih očitan puno je mekši, topliji, muzikalniji i što je vrlo bitno, sadržajniji. Naime, usporedbom potpuno istog glazbenog materijala pohranjenog na srebrni odnosno zlatni disk, sa zlatnog se može čuti znatno više glazbenog sadržaja. I ne samo to. Neke trvtke, naime, takve super diskove ne naplaćuju praktično ništa više od standardnih. Neke, pak, bez ustručavanja i milosti traže dvostruko. Kao da su stvarno - zlatni!

U slucaju CD playera su tolerancije dosta niske i mislim da je realno ocekivati da su vise manje vecina u rasponu koji si spomenuo (+/- 0,5 dB). Kod zvucnika je vec drugacija prica i naravno da ima svega i svacega, u puno sirim tolerancijama frekvencijskog raspona.

Zaboravio sam napisati - trenutno koristim priručni jeftinjak neki LG DVD player.

Na starim stvarima preslušavanim davno na istim zvučnicima bas je slab, nije kako treba.
To i jest glavni razlog zašto planiram kupnju hifi playera.

 

Boomer.

Dobro g. Skywalker,

hvala ti na još jednom postu. Sve vuče na to kako si napisao.

 

Krećem u nabavku vjerojatno Denona 520 i nadam se najboljem. Boomer.

Pozdrav svima, vidim da se ovdje podosta kužite u audio opremu pa ću zatražiti pomoć ovdje.

Imam Tecnics SL-PG560A CD Player. Sve normalno radi osim displaya koji proradi pa se samo postepeno ugasi. CD i dalje vrti i svira. Kada pritisnem doljnju ploču komponente, odozdo svijetlo u displayu se opet pojavi pa nakon nekoliko trenutaka opet "fade out" ugasi.. kao da neki kontakt.. nisam ga još otvarao.. ima li netko idiciju što bi to moglo biti? Hvala