Slijepi test otkriva da ne čujemo razliku između M

Meni je sva lokalna mjuza u FLAC/ALAC formatima i iskreno, rijetko kad čujem razliku između njih i dobro kodiranih MP3/AAC datoteka. 

Razliku najčešće čujem kad mi je izvor lossy a slušam preko bluetooth slušalica. 

Ako je izvor FLAC i slični formati, bome sve mi zvuči dobro. 

 Ako nemaš membrane od kože 2 mjesečne činčile koja je hranjenja samo sa eko kukurozom iz istočne Ugande nemaš pojma šta je kvaliteta! 

-naravno da hifi zvučnici moraju biti prepucijsko menbranski, sve ostalo ne prenosi vjeran zvuk.. i najvažnije, hifi certificirana SD kartica (memorija, flash-nand-sd..).

-tad se krene u pravo flaksanje (ako se netko pita zašto se format naziva flac..)... do vrhunskog užitka .. u zvuku! (bando jedna ..).. :))

-koliko vidim, pod autor naveden šuštić.. i koliko se mogu prisjetiti, ovo ruši njegov svijet.. hrabro, no za razliku od maga pokreta ne traži trumpa za otvoriti oči-uši i prihvatiti činjenice :)) ..

-meni su i dalje vrhunac-simbol kvalitete zvuka hifi certificirane SD kartice (flash-nand-storage..) .. onak, top! .. 

ja to trubim već godinama, ali moraju ljudi nekako opravdati zlatne činčeve, bakrene i srebrne kabele. 

još su mi jači ovi što koriste streaming servise i što su godinama kukali kako Spotify nema lossless, a i sad kad ima im nije dovoljno dobar jer nije 495435345097Hz i 423847239423 bitrate. jer oni to sve naravno čuju.

 vidim pročitao si tekst i odradio test 

i kad napišeš samo MP3 to ne znači previše.

Vise me brine kvaliteta masteringa i dinamicki raspon, to je razlog zasto mi nijedan streaming servis ne valja, jer zapravo ni nemas informaciju koju verziju cega slusas, a uglavnom to bude neka digitalno napucana glasna verzija, divlji zapad, krivi tagovi itd. Ne podnosim "glasne" mastere koji kvrce, clippaju i iritiraju za slusanje osim ak smanjis glasnocu na 1 fizicki. Nego... nabavljam... najkvalitetnije verzije muzike koju slusam i Plex server i na svakom uredaju odlucujem u kojoj kvaliteti slusam, dok su originali u FLAC/ALAC.

Mislim da je ova analiza površna.
Razlika se vidi kada se sluša glasno ili koristi equilizere. Tada dolazi do distorzije zvuka.

Snimanje na višim frekvencijama (npr. 96 kHz) omogućuje preciznije digitalno procesiranje zvuka i smanjuje distorziju (aliasing) koja nastaje kada visoke frekvencije "zalutaju" u niži, čujni spektar.
Prednosti 24-bitnog/96 kHz zapisa;

Profesionalni studiji preferiraju 24-bit/96 kHz jer pruža veću "dinamičku slobodu" (headroom) i bolju kvalitetu prilikom obrade (mixanja i masteringa), čak i ako se konačni proizvod (CD) konvertira na 16-bit/44.1 kHz.

24 /96 kHz ljudsko uho ne čuje, ali se primjeti kod produkcije glazbe u finijem podešavanja amplituda, olakšava anti alizing filtre, manje artefakata u visokim frekvencijama.

Da čovjek čuje 24/96 konačni proizvod bi bio u tom formatu.

Dakle, to je razlog što se audio cD snima u 16bit/44 kHz.

Evo da ne kakim što kaže AI

Većina ljudi ne može pouzdano čuti razliku između CD kvalitete (16-bit/44,1 kHz) i MP3 formata na 320 kbps (kilobita po sekundi) u normalnim uvjetima slušanja. Iako je MP3 "lossy" format (kompresija s gubitkom), brzina od 320 kbps je dovoljno visoka da zadrži većinu informacija koje ljudsko uho može percipirati.
Ključni faktori za razliku:

Oprema: Razlika postaje čujna uglavnom na visokokvalitetnim audio sustavima (skupa pojačala, kvalitetni zvučnici/slušalice).
Vrsta glazbe: Kompleksna glazba s puno visokih frekvencija (npr. klasična glazba, jazz s činjelama) ponekad otkriva nedostatke MP3-a, dok je kod pop/rock glazbe razlika zanemariva.
Vježbano uho: Iskusni slušatelji ili audiofili mogu primijetiti suptilne razlike u "prostranosti" zvuka (soundstage), odvajanju instrumenata ili visokim tonovima.

Zaključak testiranja:
Brojne "blind" studije (testovi na slijepo) pokazale su da čak i na dobroj opremi, većina slušatelja ne može konzistentno razlikovati ove dvije kvalitete. MP3 od 320 kbps se često smatra "transparentnim", što znači da zvuči identično kao izvorni zapis za ljudsko uho u 99% slučajeva.

-da.. tj jedno je krtiterij semplanja, dvostruko od željenog spektra, koji je standardno za ljudsko uho definiran 20hz-20khz.. dok digitalizacija traži duplo da bi bila dovoljno precizna, može više..

-tj prvi logični broj bi bio 40, dok su ostali kriteriji, vlasništva, i primarno zaštite interesa kao i onemogućavanje kopiranja-piraterije-umnažanja izmišljeni upravo da to otežaju-onemoguće, npr dat-48kgz, dok se u svakoj konverziji koja nije čisti višekratnik nešto gubi, preciznost-interferencija i sl. ..

-pa se tako za cd ili hifi pod philipsom našao 44.1 dok je za studijsku kvalitetu korišten 48, koje su kasnije poduplali na 96 ako se netko pita od kud ta brojka.. pa sve do 192, klasični višekratnici, ne brojka iz dupeta proizvoljno :) ..

Pa zar su tonski snimatelj ili audio inženjer na SAE kolegijima ili dirigent na glazbenoj akademiji "vježbali" uho? Ili to vrijedi za automehaničara koji "na uho" naštimava ler-gas?

 mislim da i sam znaš odgovor.

1978. na Filipinima Anatolij Karpov i Viktor Korčnoj igrali meč za prvaka svijeta u šahu. Na početku meča u prvom redu je sjedio izvjesni dr. Zuhar, psiholog i hipnotizer, a neki kažu i parapsiholog, ako to uopće i postoji. Korčnoj, koji je u to doba već bio disident, tvrdio je da ga Zuhar pokušava hipnotizirati i da ga ometa u igranju te je tražio da se Zuhara udalji iz dvorane. Iz Karpovljevog stožera su tvrdili da su to gluposti, da je Zuhar tu samo da pomogne Karpovu u psihološkoj pripremi. I tako se razvila žučna diskusija je li moguće da Zuhar ometa Korčnoja. I trajale je sve dok jedan velemajstor nije rekao da ako Korčnoj misli da ga Zuhar ometa, onda ga stvarno ometa.

Tako je i s audiofilima. Ako misle da čuju razliku između FLAC-a i MP3-ja onda je zaista čuju. Mi ostali je ne čujemo. A razlog zašto je čuju je taj da se sluša mozgom, a ne ušima. Uši služe samo da zvučne vibracije pretvore u signale koje mozak razumije.

Dakle, prvo glazbenici "drkaju" po instrumentima. Instrumenti to drkanje pretvore u zvučne valove, te valove onda mikrofon pretvori u električni signal koji se zapiše na magnetofonsku traku. Onda taj signal računalo kodira u niz nula i jedinica, zatim se te nule i jedinice zapišu u neku memoriju (ako se radi o MP3-ju onda se prije toga komprimiraju da ih bude manje). Pa se iz te memorije pošalju u drugo računalo koje ih opet pretvori u električni signal. Onda se taj signal pojača u pojačalu. Tako pojačan pošalje se zvučniku koji to pretvori u zvučne valove koji stignu do uha koje ih ponovo pretvori u električne signale i pošalje mozgu koji ih onda pretvori u nešto što mi zovemo muzika. A mozak usput odluči čuje li ili ne čuje razliku između količine nula i jedinica koje čine tu muziku. I to samo ako zna radi li se o FLAC ili MP3. Kad ne zna onda ne obraća pažnju, pa mu je svejedno.

I u cijelom tom nizu pretvaranja iz jednog u drugo ispada da je najvažnije koliko ima nula i jedinica. Što je opet logično jer od viška glava ne boli.

E da, nakon nekoliko kola napravljen je kompromis. Zuhar je iz prvog reda ostatak meča promatrao iz četvrtog. Na kraju je meč dobio Karpov, ali ne zbog Zuhara, nego jer je bolji šahist od Korčnoja. Znali su to i u SSSR-u, ali ipak ništa nisu htjeli prepustiti slučaju pa su našli Karpovu pravog (para)psihologa.