Gdje se može nabaviti hladan ekran. Naravno kad je upaljen a da je hladan.
Kasna jesen 83. na 84. Soba na katu pored vatrogasaca. Išo sam u 8. razred i dobio prvi posao - kolporter Poleta. A prvi šef - Ivan Podnar. Sa više kose, i ako se dobro sjećam, bradom. Koja dobra vremena, nije se više pitalo jel imaš za pljuge i pivu... I danas bi to radio...
Kasna jesen 83. na 84. Soba na katu pored vatrogasaca. Išo sam u 8. razred i dobio prvi posao - kolporter Poleta. A prvi šef - Ivan Podnar. Sa više kose, i ako se dobro sjećam, bradom. Koja dobra vremena, nije se više pitalo jel imaš za pljuge i pivu... I danas bi to radio...
Ha, ha - bravo!
Pisao sam već u nekoj od svojih kolumni, i ja sam bio kolporter Poleta, mislim da je to bilo 1980., ali u provinciji, tako da je sva komunikacija išla preko pošte, nisam imao priliku tada upoznati Ivana.
Ali nas je sudbina spojila opet 1987. ili 1988. i tada smo se upoznali (ali to nije imalo veze s Poletom, dapače tu "poveznicu" smo detektirali tek prije par godina).
Od djetinjstva sam želi postati piscem ili novinarem (sportskim). Sad pod stare dane pokušavam ostvati djetinji san. Na sajt www.petarblog.com postavio sam neke svjoje uratke. Među ostalima i itegralnu verziju inerevjua s chatbotomGPT 4.o. Među ostalim pitao sam ga i da li će AI zamijeniti pisce i novinare. Ako Vas zanimaju njegovi odgovori i moja pitanja klknite na sjajt i provjerite.
P.S.
Iskreno, nisam stavio svoje pravo ime i prezime. Stoga ovaj post jamačno neće ugledati svjetlo dana. Također nisam provjerio da li je dozvolljeno stavljanje linkova. Ako mi admini ne propuste post što pretpostavljam da će se desiti, volio bih da posjete sajt. Ako ništa drugo držim da će se nasmijati. APP LOL
Hvala.
duh prošlosti nekadašnjeg novinarstva osjetio sam, ne baš tako davno kao neki ovdje, ali s dovoljno relikata prošlosti da se taj duh itekako osjeti, prije nekih četvrt stoljeća, kad sam sasvim slučajno ušao u novinarstvo i tamo proveo intenzivnih i zanimljivih 20-ak godina
u donedavno najstarijoj živućoj novini u hrvatskoj (nažalost, a u isto vrijeme i srećom, nedavno preminuloj), s ponosno isticanom godinom 1862., kao početkom rada, u kojoj su radili i stvarali najveći hrvatski novinari i urednici prošlih stoljeća, a svoj novinarski put započinjali i brojni današnji novinari, urednici i fotografi, dan danas stoje podsjetnici nekadašnjih vremena, od prastarih tiskarskih strojeva u stotinama i stotinama kvadrata ogromnih prostorija s visokim stropovima i malih mračnih soba za razvijanje fotografija, do skladišta i skladišta opreme iz prošlih desetljeća i stoljeća, s prastarim pisaćim mašinama, poprilično starim računalima i crt monitorima koji su nekad koštali pravo bogatstvo, fotoaparatima, tisućama fotografija, tonama prastarih novina koje se nisu prodale, gdje sam znao šetati po tisućama kvadrata prastare zgradurine i upijati tu prošlost, ponekad u društvu sad već pokojnih novinara, koji su to doživljavali i blizu pola stoljeća prije mene...
šteta je što sve to danas stoji beskorisno, šteta je i što se danas novinarstvo svelo na ovo što jest
To je bilo vrijeme kad smo plaćali za vijesti. Nadu za boljim vremenima daje mi to što paywall ima sve veću prolaznost.
