Ljudi danas mogu živjeti 120 godina. Hrvatski star

I kada dođemo do 120, htjeti ćemo 150, 200... Negdje sam pročitao da mlade generacije rođene iza 2000. godine imaju šansu, malu ali realnu, zbog napretka medicine koja će svakoga čovjeka tretirati posebno i ciljano, doživjeti nekoliko stotina godina. Mene to neće zahvatiti Ja bih volio doživjeti tih 120 samo zato da vidim odlazak ljudi na Mars, Mjesečeve baze i tako te stvari. Pola puta sam već prešao (62)

mislim da ću danas živjeti samo danas (do zaključno ponoći i pretvaranja kočija u buće, a konja u mišove), a sutra ćemo vidjeti. i tako, mic by mic, dok me vrag ne odnese, kao što me i donio. starost je najgora bolest. a ovaj sratup ima smisla kao i montiranje kotača na paradajz - skupo u mp3 i traje u nedogled, ali zato potpuno beskorisno. 

I u penziju sa 105 godina.

... taman kad počinje proces mumifikacije.

Drže te na hladnom i suhom mjestu, za 15 godina te samo prenesu u grobnicu.

Užas.

Tko želi živjeti 120 godina 

 moja baka koja ovih dana puni 90

i da je zdravlje posluži kao dosad, zašto ne

Vidjet ćemo kad i ako uđemo u sedmu deceniju, kako ćemo onda pričati...

 moj stari je doživio 98 (sam je jednom podvukao kako se nadao - "planirao" - najviše 80, a i to je previše) i posljednjih 20 (!) godina, iako funkcionalan i vitalan, išao je samo na jetra sebi i svima oko sebe. blejao u televizor i čekao da ga vrag odnese (njegove riječi). na koncu su ga ipak (hvala im) dokrajčili liječnici. naime, nikad u životu nije bio u liječnika dok nije pao iz kreveta u snu. došla hitna po njega (nakon 4 sata od poziva!) i počelo je pikanje, guranje štapića u nos (svakih nekoliko sati!), testovi, snimanja, mrcvarenja - obdukcija još za života. tjedan dana nakon toga je umro, iscrpljen i potrošen. ali tehnički zdrav. rekao je, u kratkom trenutku lucidnosti i neposredno pred vječna lovišta: "daj im reci da me prestanu pikati". nisu prestali. ipak, na koncu su načinili uslugu i njemu i socijalnom i mirovinskom i meni (kojemu su 62). smrt je u nas jedina institucijakoja obavlja svoj posao. hvala joj na tome. kad vidim kamo ide svijet i naša tzv. država, i ja joj se radujem. dođe čovjek u neke godine kad shvati opasku starijih koji bi znali komentirati nečiju smrt: "ta/j se spasio/la." još uvijek mislim kako nema strašnijeg od (zasad samo, falaboguihrvatima) mogućnosti vječnog (ili iznimno dugotrajnog) života.

 zašto ne? ako će to biti kvalitetno i ako će i tvoji voljeni pratiti taj ritam. dok se okreneš eto te u pedesetima, tako da brzo to prođe. jako brzo.

 to ovisi, imam frendove u četrdesetima koji su toliko "zapušteni" da ih jedan vitalni starčić od sedamdeset debelo šiša po aktivnosti. moj djed je preminuo u 102. godini, do zadnja tri dana je bio super aktivan, svaki dan đir po gradu, kavica, knjižnica, druženje s obitelji, hobiji... sve je to jako bitno. stav prema životu i pronalaženje radosti u njemu, bez toga osoba samo uvene kao cvijet.

čitao sam nedavno da je osoba bez hobija daleko sklonija depresiji u kasnijoj dobi, što je i logično.

Mozak pocinje ubrzano odumirat vec iza 30-e, tak da nekih 50-60 je maks. koliko ima smisla dozivjet.  Nekom izvana mozda izgledas ok, al iznutra si biljka, vise nisi svjestan ni sebe ni ikoga, zivis nekim automatizmom. 

Osobno, da mi netko ponudi, da je ikako moguće naravno, živjet ćeš 40 godina, ali zdravih, bez boli, bez bolesti, potpisujem. Iako je bol fenomenalna stvar u ljudskom mozgu, veoma jaka bol koja te tjera na čin suprotan životu, ne znam kako forum tretira tu riječ, na većini mjesta ne smiješ je napisat, takvu bol možeš poželjet samo neprijatelju. Na primjer, tu bi spadali 40 godina zdravi zubi, savršen ljudski vid, savrpena kralježnica, zglobovi, koljena, mokraćno spolni sustav, dišni sustav, neurološki aspekti... Sve uredno i zdravo. Savršen, sretan život. Što meni vrijedi 150 godina kad sam bolesno, siromašno smeće i rob u kapitalzmu, koji kad oboli dobiva nogu na poslu i postaje socijalni slučaj u najboljem ishodu? Ne znam kakva je politika foruma, slika možda bude uznemirujuća, sada sam došao sa posla, moram si previt prst. Također sam na istom prstu prije ovoga presvukao kožu preko zgloba, 4 šava, ne mogu ga više ispružit, ali funkcionalan je zasad. Uglavnom, sve to je dječja igra u usporedbi sa boli koju opisujem na početku posta. Stoga, 150 godina, nebih, nikada. I ovih mojih 26 mi je zasad previše. 

 Dabogda poživio toliko, a ja ti došao na sahranu. 

Onaj tko ima uređen život, skladnu obitelj, zdravu, pametnu  djecu, tko je zdrav i tko ima jako puno novaca.

Ima ih dosta na svijetu takvih. 

Kaj si ga gural di mu nije mjesto 

Ključna je kvaliteta života, a ne duljina.

Ako bi naslov bio, 120 godina kvalitetnog života, zašto ne