Mlađi imaju ponekad čvršći stav o netrpeljivosti od starijih, jer su odrasli slušajući ogorčene stavove. Taj čovijek se možda skulirao i prebolio, ali njegovo djete odgajano u atmosferi takve netrpeljivosti vjerojatno ima dublje usađene te negativne stavove.
Da pojasnim, otac dragovoljac, 5 godina djete, krenuo rat. Nabijeno emocijama, stalno se priča o zlim srbima koji će mu odnjeti tatu. Tata dolazi na dopuste, raspravlja se o tome kakvi su monstrumi srbi.
Tata ostaje invalid, djete ostaje zakinuto.
Prođe 10 godina, tata se malo navikao na situaciju, nije sretan ali je svjestan da nisu svi srbi monstrumi jer kada je prošlo sve, može se sjetiti svih onih normalnih ljudi s kojima je bio u kontaktu.
Djete ima 15 godina i sve što zna o srbima da su babaroge :P
Karikiram i tako ali ovako se meni to čini (kao jedan od mnogih scenarija, mogu sam zamisliti još puno njih)
I čini mi se da što je manji narod i "nebitniji" da se to više trsi dokazati kako je jedinstven i različit.
S jedne strane se mesari jezik da se uklone srbizmi, a s druge se trpaju engleski izrazi. Jezik treba čuvati, ali mu isto treba dopustiti da evoluira. Meni se čini da u zadnje vrijeme je bilo previše nasilnih promjena. Hrvatska kultura se treba očuvati, i za to ne treba lupati po bubnjevima i urlati, prirodno je da imamo neke dodirne točke sa susjedima (pa nismo otok XD) i te dodirne točke ne treba ignorirati ili još gore skrivati.
Nama trebaju ljudi otvorenih vidika koji cjene baštinu, žele je očuvati, ali se ne boje napredovati.
Nadrobih tu nevezanih stvari ali tako mi skakuće razmišljanje.