Što ako Kina preuzme Tajvan? Svijet je počeo traži

Deindustrijalizacija SAD-a napokon dolazi na naplatu. Ono što su radnici u 'Rust Beltu' znali još 90-ih, Washington tek sad otkriva: gubitak tvornica znači gubitak znanja i moći.
Danas, kad je vrag odnio šalu, svi su odjednom shvatili važnost proizvodne baze. Ironično je gledati kako isti oni 'slobodnotržišni' političari danas zagovaraju državne subvencije i strogu kontrolu izvoza, nešto što bi 1995. u Washingtonu proglasili čistom ekonomskom herezom.

 

Amerika je desetljećima optimizirala profit, a ceh su naravno platili obični ljudi, ne fondovi i korporacije.

 

Outsourcing je kratkoročno povećao profite i napuhao Wall Street, ali je dugoročno oslabio poreznu bazu, uništio industrijske gradove i pretvorio milijune stabilnih radnih mjesta u lošije plaćene uslužne poslove.

Da proizvodnja nije masovno preseljena u Aziju, američka srednja klasa danas bi bila jača, a država financijski stabilnija.

 

Stanovnici Michigana, Ohija, Pennsylvanije i cijelog Rust Belta upozoravali su na ovo još prije 30 godina. Kad industrija ode, ne nestaju samo tvornice, nestaje cijeli ekosustav znanja, školstva, lokalnih dobavljača, tehničkih vještina i društvene stabilnosti. Jednom kad se to raspadne, teško je vratiti film unatrag.

 

Dok su američke korporacije smanjivale troškove, dizale profite i pumpale vrijednost dionica, a što je stvaralo (i dan danas stvara) ogromno bogatstvo za uzak sloj ljudi i dodatno jačalo Wall Street, istovremeno, država nije štitila stratešku proizvodnju, nije dovoljno ulagla u tehničko obrazovanje , a niti je dugoročno planirala geopolitičku konkurenciju s Kinom.

 

I tu leži paradoks američkog modela, sustav koji je kratkoročno izgledao kao pobjednički model globalizacije, dugoročno je sam sebi pucao u nogu.

Amerika je optimizirala profitabilnost i financijski rast ali je žrtvovala stratešku autonomiju, dugoročnu otpornost i jaku industriju (a posljedično i broj radnih mjesta srednje klase)

 

 

Umjesto da dugoročno gradi stabilnije društvo i održiviji sustav, Amerika sad žanje posljedice. 

 

Prosječan Amerikanac živi kraće od prosječnog Europljanina (oko tri godine) a Zdravstvo troši preko 12.000 dolara po stanovniku godišnje, gotovo tri puta više nego u EU (čak i najbogatiji Amerikanci imaju stope smrtnosti usporedive s najsiromašnijim dijelovima Europe) 

Amerika je postala društvo u kojem ljudi žive da bi radili, često po dva ili tri posla, umjesto da rade da bi živjeli. 

Hrana je skuplja nego ikad, kvaliteta i regulacija često upitne (hrana je slabije regulirana nego što je to recimo pseća hrana u EU), ekonomska nejednakost raste desetljećima, a prosječna dob Amerikanca koji prvi put kupuje nekretninu danas je oko 40 godina (u Hrvatskoj oko 32). Beskućnika ima dovoljno za čitav Zagreb (doslovce). Dovoljno je prošetati LA-om “mekom kapitala”  da vidiš koliko je sustav puknuo po šavovima. 

Sve više Amerikanaca živi pod stresom, na tabletama i od plaće do plaće, unatoč “najbogatijoj ekonomiji na svijetu”.

 

 

"That's why they call it the American Dream, because you have to be asleep to believe it." -George Carlin

 

 

 ne bi vjerovao, ali i kod nas je industrija no.1, po broju zaposlenih, po udjelu u bdp-u, po novostvorenoj vrijednosti i tako po gotovo svim relevantnim kriterijima

i to prerađivačka industija u koju ne ulaze rudarstvo i komunalne djelatnosti koje se inače u podjeli gospodarstva svrstavaju u industriju, trgovina je na drugom mjestu, a turizam tek treći

 to ovisi...recimo kod nas srao krajina u biti ispada ko tajvan...samo jelte..dvoličnost...hrvatska prizna tajvan ali ne i palestinu...kurdistan

 samo po kineskoj politici, koju nastoje nametnuti svima i kao sila to i uspijevaju

 

inače je tajvan, kao i primjerice australija, stoljećima bio naseljen aboridžinima

onda ga je nizozemska uzela kao koloniju, poslije njih jedna od kineskih dinastija, pa onda japan

nakon 2. svjetskog rata tamo su se naselili čang kaj šek i kinezi koji se nisu slagali s kineskom komunističkom partijom i krenuli kao neovisna država

 

jest da je malo specifična situacija jer su i čang kaj šek na tajvanu i kp u kini tvrdili kako su baš oni vlast cijele kine i tajvana, što je kina iskoristila kao temelj politike da je riječ o jednoj zemlji i da je tajvan kineski - dok zapravo tajvan nikad nije bio integralni dio kine, nego je bio kolonija carske kine i nr kina nikad u svojem posjedu nije imala taj otok

 

zapravo kina danas ima pravo na tajvan koliko i belgijadanas ima pravo na kongo ili britanija na australiju

Ako je osoba prije 14g majnala bitcoine i zadržala ih sad može čačkat jajca i vozit Ferarija do tegovine po peršin.

I onda ćemo svi mi ispaštati to njihovo puhanje balona dionica. A po starom poznatom običaju oni što puvaju boli ih kita sad i isto tako će ih boliti kita i tada. Tako tužno , uvijek po kmetovima.

Picajzla dobro ali svi , čak i Ameri ne priznaju neovisnost Tajvana, isto ga smatraju dijelom Kine.
Samo da Kina i Tajvan ne zarate, to bi bio jako gadan rat, s ogromnim brojkama.

 Do 1971. Tajvan kao Republika Kina bio je punopravni član UN-a i Vijeća sigurnosti kada je rezolucijom UN-a  Naraodna Republika Kina preuzela mjesto u UN i stalno mjesto u Vijeću sigurnosti .

 

Interesantno  1979. USA  je od*ebala Tajvan/Republiku Kinu  i otvorila ambasadu u Beijingu . 

 

Vrlo interesantan povijesni događaj , vrijedi progooglati o tome jer se ne može objasniti u par riječi .Jednom prilikom  predsjednik Tajvana nije dobio ulaznu vizu u USA početkom osamdesetih .

 

https://worldpopulationreview.com/country-rankings/countries-that-recognize-taiwan

 

 

 

 

 

 Evo analize što od navedenog nije točno ili je pretjerano:

1. "Gubitak tvornica znači gubitak znanja i moći" (Pretjerivanje)Zašto je sporno: Iako je istina da je proizvodnja opala, SAD je zadržao primat u visokotehnološkoj proizvodnji (zrakoplovstvo, obrambena industrija, poluvodiči) i istraživanju i razvoju (\(R\&D\)). Gubitak se odnosi na masovnu, radno intenzivnu proizvodnju, ali ne i na kompletnu tehnološku moć.

2. "Ironično je gledati kako isti oni 'slobodnotržišni' političari danas zagovaraju državne subvencije" (Djelomično netočno)Zašto je sporno: Iako je točno da se politika mijenja, to nije "isti" politički establišment. Mnogi političari koji danas zagovaraju protekcionizam (npr. u vrijeme Trumpove administracije, a dijelom i Bidenove) suprotstavljaju se staroj gardi "slobodnotržišnih" republikanaca i demokrata iz 1990-ih. To je politička promjena unutar stranke, a ne nužno licemjerje istih ljudi.

3. "Da proizvodnja nije masovno preseljena u Aziju, američka srednja klasa danas bi bila jača, a država financijski stabilnija" (Pojednostavljenje/Neizvjesno)Zašto je sporno: To je česta tvrdnja, ali ne uzima u obzir da je automatizacija (tehnologija) odgovorna za velik dio gubitka radnih mjesta, a ne samo preseljenje u Aziju. Čak i da je proizvodnja ostala, tvornice bi vjerojatno trebale znatno manje radnika.Također, preseljenje je omogućilo jeftiniju robu, što je povećalo kupovnu moć srednje klase, iako je uništilo visoko plaćena radna mjesta za nekvalificirane radnike.

4. "Država nije dovoljno ulagala u tehničko obrazovanje" (Djelomično netočno)Zašto je sporno: SAD ulaže ogromna sredstva u STEM područja (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Problem nije toliko u nedostatku ulaganja u "tehničko obrazovanje" općenito, koliko u nepodudaranju vještina (\(skillsmismatch\)) – potrebe moderne industrije (robotika, AI) nisu iste kao potrebe tvornica iz 1970-ih.Što je u sastavu točno:Rust Belt zaista pati od posljedica deindustrijalizacije.Outsourcing je dugoročno oslabio lokalne zajednice i smanjio broj stabilnih poslova za radnike bez fakultetske diplome.Washington (i demokrati i republikanci) su zaista desetljećima zagovarali slobodnu trgovinu (NAFTA, Kina u WTO-u) koju danas preispituju zbog nacionalne sigurnosti.Profitabilnost je optimizirana, ali je stvorena velika ekonomska nejednakost

 
O, i te kako jest ista politika/politički establišment. Svi se oni svojski trude da Amerika zadrži globalnu ekonomsku i političku dominaciju, bilo kojim sredstvima.
Čuo kad za Elliotta Abramsa? Lik je jedan od praktično vrhovnih administratora u svim američkim vladama još od 1970tih pa sve do danas, demokratskih ili republikanskih, i nije jedini takav (poput Kissingera, koji je ipak malo ranije krepao, dok je faking Gargamel još živ i ganja socijalističke Štrumfove diljem svijeta i dan-danas).

 

Warhammer: "Interesantno 1979. USA je od*ebala Tajvan/Republiku Kinu i otvorila ambasadu u Beijingu".


Da kolega razlog je jedno od talasanja američke politike prema Kini i SSSR da ih odvoji. Kako TACO sad pokušava Rusiju pridobiti da izolira Kinu, kako je Nixon igrao ping pong diplomaciju da izolira SSSR i popravi odnose sa Kinom,... zapravo cijeli taj odnos između te tri velesile je šokantan i tko prati povijest svjestan je koliko je lud ovaj svijet i koliko smo bili blizu armagedona, ako preživimo tako će se i naši unuci čuditi kad se jednog dana otkriju tajne što danas planiraju velike sile i kakve devastacije!

"During the 20th century, China extended economic aid and multi-million dollar of loans to develop Afghanistan during the early Cold War period. This friendship was briefly interrupted after the Sino-Soviet split and the Soviet invasion of Afghanistan (1979), with the Soviet Union installing pro-Soviet and anti-Chinese regimes in Afghanistan".

Dogodio se totalni preokret gdje su Kina i SAD protiv Sovjeta. S time da je bilo opasno zato što je SSSR potpisao vojni savez sa Vijetnamom, te kad se saznalo da Kina namjerava napasti Vijetnam Sovjeti su vojsku postavili na Kinesku granicu.
I vidi da je Kina napravila veliki ustupak prema USA i tu je SAD kao tada veliki saveznik Kine vjerojatno odjevao Tajvanskog diktatora.
"In 1978, the United States and the PRC began to establish diplomatic relations. On 1 January 1979, the two countries formally established diplomatic relation, soon followed by Deng Xiaoping's visit to the United States, when Deng met with US President Jimmy Carter and discussed the relations among PRC, USSR and the US. During the visit, Deng informed Carter of China's intention to attack Vietnam, who was backed by the Soviet Union, in response to the Vietnam's invasion of Cambodia which ended the rule of Khmer Rouge backed by the PRC".


"In December 1979, the Soviet invasion of Afghanistan led the Chinese to suspend the talks on normalizing relations with the Soviet Union, which began in September of the same year. China also declared no intention to renew the expired Sino-Soviet Treaty of Friendship, Alliance and Mutual Assistance in 1979, and over the next several years, China trained anti-Soviet Afghan mujahideen forces and provided them with millions of dollars of weaponry.[164] The PRC also joined the US-led boycott of the 1980 Summer Olympic Games in Moscow. In the Soviet–Afghan War, China covertly supported the opposing guerillas; even before the Soviet deployment, Moscow had accused Peking of using a newly built highway from Xinjiang to Hunza in Pakistan to arm Afghan rebels, which China denied. The KGB and Afghan KHAD cracked down on many prominent pro-China and anti-Soviet activists and guerillas in 1980".


A ako se vratimo u povijesti dvadesetak godina situacija još luđa a partneri i neprijatelji u obrnutim ulogama:
"the US administrations of both John F. Kennedy and Lyndon B. Johnson considered ways either to sabotage or to attack directly the Chinese nuclear program — aided either by the Republic of China based in Taiwan or by the USSR. To avert nuclear war, Khrushchev refused the US offer to participate in a US-Soviet pre-emptive attack against the PRC".
..."the United States Armed Forces recommended indirect measures, such as diplomacy and propaganda, and direct measures, such as infiltration and sabotage, an invasion by the Chinese Nationalists in Taiwan, maritime blockades, a South Korean invasion of North Korea, conventional air attacks against the nuclear production facilities, and dropping a nuclear bomb against a "selected CHICOM [Chinese Communist] target". On 16 October 1964, the PRC detonated their first nuclear bomb, a uranium-235 implosion-fission device, with an explosive yield of 22 kilotons of TNT; and publicly acknowledged the USSR's technical assistance in realizing".

A onda ludost Sovjeta nakon što su pomogli Kini u nuklearnom programu:
"According to declassified sources from both the PRC and the United States, the Soviet Union planned to launch a massive nuclear strike on China after the Zhenbao Island incident in March 1969. Soviet diplomat Arkady Shevchenko also mentioned in his memoir that "the Soviet leadership had come close to using nuclear arms on China" with Andrei Grechko, then Soviet's Minister of Defence, called for "unrestricted use of the multimegaton bomb known in the West as the 'blockbuster'", while many documents are still classified".


Tako da ostaje nam nada da će i danas pamet nadvladati iznad usijanih glava kao i kroz hladni rat!

Kad smo kod Južne Koreje u našim medijima trkeljaju samo o demokraciji i nekom predsjedniku no činjenica je da je tamo vojna hunta i na "dnevnoj bazi" svrgavaju predsjednike a ekonomiju posjeduje nekoliko obitelji što bi da se događa negdje drugdje bilo pod sankcijama Amera ali ovako zbog strateškog položaja su pod zaštitom Amera.
Čak imamo i naziv za njihovu ekonomiju
https://en.wikipedia.org/wiki/Chaebol

Vlast na Tajvanu nije legitimna vlast. Taj dio povijesti Kine je malo složeniji. Demokracija se tamo raspala kad im se prvi predsjednik proglasio carem, a i kasnije je ta "demokratska vlast" radila genocid na Tajvanu kako bi se obračunala s neistomišljenicima i domorodačkim stanovništvom.

za ljubitelje tajvanske "demokracije" spram zlog kineskog komunizma:

 

mala sjebana ratom, 29% površine okupirana i otud razarana Hrvatska s hrpom svojih a i BiH izbjegliza je održala:

 

Parlamentarni izbori

 

Predsjednički izbori

Izbori za Županijski dom

Lokalni i područni (regionalni) izbori

Ovdje govorimo o legitimnoj vlasti cijele Kine ne samo Tajvana.
Jer nasljednici vlasti na Tajvanu su prvo imali izbore, nakon što su pobijedili, proglasili su carstvo. Znači demokracija bajbaj. Krenuli u obračun s neistomišljenicima i popušili. Kakav legitimitet takvi imaju?

 priča o 'legitimnoj vlasti tajvana i kine' je priča na osnovu koje je general macarthur dao vlast nad tajvanom kuomintangu kad se japan predao, a zasniva se na povijesnim činjenicama da je japan carskoj kini oteo tajvan nakon 1. sino-japanskog rata

nr kina nema nikakve veze s tim, osim što su preuzeli retoriku kuomintanga u cilju opravdanja vlastitih imperijalističkih težnji

 taiwan je naprije bio kolonija nizozemske, zatim je bio kolonija kineske dinastije qing, kojoj je japan oteo tu koloniju 50 godina prije 2. svjetskog rata i nastanka nr kine

 

po čemu točno nr kina ima pravo na tajvan, ako nikad nije bio njihov

po čemu nr kina ima pravo na tajvan prema 'kolonijalnom' pravu koje su izgubili prije fakin 130 godina

znači li to da engleska ima pravo danas posezati za australijom na isti način?