Koliko je naše školstvo dobro i može li bolje?

 Koliko vidim to je onaj ridikul iz fimova koje si na početku stavio. I to mi je bilo previše.

 

Školovanje je jedna od najboljih stvari koje su ljudi smislili. Istina je da se može zloupotrijebiti, ali tako je s većinom ljudskih djelatnosti.

Pranje mozga događa se na svakom koraku, pa te izbjegavanje školovanja neće spasiti, već naprotiv, uz indoktrinaciju u školi naučiš i mnoge korisne i točne stvari, pa se uspješnije možeš oduprijeti.

 

Uspoređujući brojne ljude s različitim životnim putevima koje sam upoznao, ne mogu reći da su oni manje školovani bliži istini ili otporniji na manipulacije, nego upravo obrnuto.

Eh, ta selektivna reafirmacija je zajebana stvar.

 

 

 

 

Može li mi netko objasniti zašto profesori u osnovnoj i srednjoj školi  tjeraju učenike da cijeli sat prepisuju iz knjige u bilježnicu i onda traže nauče to iz bilježnice  koja je svrha toga? zašto onda učenici moraju kupovati knjige?  Po meni bi bilo logično da uče iz knjige a umjesto prepisivanja da profesor održi kvalitetno predavanje i sve objasni kako treba.

@beha reci svom prijatelju da je loš profesor. Inače kad bi se radilo onako kako treba onda nebi bilo takvih izjava ja radim 2-3 sata,ostalo je odmor. Tvoj prijatelj bi inače kao profesor trebao znati da se u cijenu njegovog rada uključene sve pripreme koje bi kao profesor MORAO  napravit. Mislim da bi stvarno bilo dosta blatit tu profesiju, svi bi radili ko profesori za tako veliku plaću ali nitko ne bi zaradio tu plaću. Ima onih koji rade svoj posao kako treba, tako da molim te nemoj.

Ima skripta posebno za raditi pripreme za svaki školski sat i sadrži inače 56 stranica od kolege Milata. Dakle za jedan školski sat je potrebno proći skriptu od 56 stranica da bi napravio kvalitetnu pripremu. Pomnoži to sa brojem školskih sati, dodaj pisanje i ispravljanje ispita i pripreme za eskurziju i ostale aktivnosti i neće mu bit dosadno.

Ne govorim o ekstremima, već o pravilu da je kvaliteta života bolja u zemljama gdje se ljudi školuju. Čak i u tom groznom Japanu je bolje nego u subsaharskoj Africi.

 

Bez škole nemaš liječnike nego vračeve. Bez inžinjera nemaš struju, promet, računala i tisuću drugih stvari. Možeš ljudima podijeliti knjige, ali oni neće tako postati ni liječnici ni inžinjeri. Moraš imati nekakav sustav edukacije i verifikacije znanja.

 

Ovo o čemu pričaš jest donekle točno, no malo si zabrijao. 

Što tebe točno muči? Htio bi školovanje, ne bi htio školovanje? Kakvo školovanje bi htio? Što ne valja s ovim sadašnjim? Dao si uglavnom linkove na američki sustav koji se prilično razlikuje od našega.

 

 Što će nam biti jasno? Meni uopće nije jasno ni protiv čega točno se buniš (jasno mi je samo da ima veze s obaveznim školovanjem), a još manje za što jesi.

 

 Meni je žao ako si ti imao loša iskustva, ali ne znam odakle ti pravo da pričaš u ime većine. Ne mogu reći da sam volio školu niti da sam uživao, ali iz današnje pespektive zahvalan sam tim ljudima, a i cijelom društvu na svom znanju koje su mi pružili. Da, bilo je svakakvih profesora, neki su doslovno sramotili svoju profesiju, neki su nas fizički kažnjavali, a neki ispirali mozak socijalističkim samoupravljanjem i NOBom. S druge strane jako puno znanja mi je promaklo jer sam bio zaigran i nezainteresiran. Nešto sam vremenom nadoknadio, a neke rupe popunjavam još i danas, no nekakve temelje smo zajedno postavili. Upoznali su me s raznim dosezima ljudskog stvaralaštva, pa sam imao na temelju čega razviti svoje interese i odabrati u kojem smjeru ću se dalje usavršavati.

 

 Opet samo općenite tvrdnje.

 

 Zao mi je sto moram objasnjavati ekonomiju tu kao da smo u vrticu, ali ne. Jer bi u privatnom sektoru ili morao vise raditi ili bi dobio otkaz.

Pa na to sam se i ja referencirao, da radi u privatnoj firmi ne bi se mogao zaje*avati na poslu. Mislim mogao bi ako ima neki slabo placeni posao, za lovu koju beru hr sluzbenici testko....

I da ne bi bilo da sam protiv profesora. Vecina njih su OK ili odlicni, barem u mojim skolama bili, no zasto bi se neki neradnici i nesposobni prof/ucitelji drzali na poziciji samo zato sto je nemoguce dobiti otkaz iz drzavne sluzbe?

Da ne govorim da nije fer kako im se odreduje placa... 

No naravno to dobijes kad nemas slobodno trziste... preplacene, potplacene, neoptimalno alocirane radnike, u ovom slucaju profesore/nastavnike.

 

 

Inace vidim da ljudi downvotaju moje objasnjenje obrazovnog sustava u US, ali nitko nije objasnio gdje je to moje objasnjenje krivo... iznenadujuce i neocekivano :D

U potpunosti se slažem, i tu bi se trebalo nešto, zapravo dosta toga promijeniti. Svakako smanjti moć sindikata tako da neradnik i nesposobnjaković može dobiti otkaz, ali je potrebno kontrolirati ravnatelje jer bi im se otvorila mogućnost da na poslu ostavljaju bilo koga, koliko god loše radio, a otpuštaju dobre radnike. Također je potrebno smanjiti utjecaj ravnatelja i raznih savjetnika na napredovanje nastavnika jer napreduju i oni koji ne zaslužuju, što se prečesto događa, a ravnateljima je dana moć da uskrate napredovanje dobrim radnicima samo zato što nemaju mišljenje poput njih. 

Postovi se vidim čitaju selektivno u dijelovima, iako sam jasno napisao da ja nisam protiv edukacije niti protiv učenja. Vi brkate edukaciju, samovoljno učenje i učenje raznih korisnih vještina sa školstvom tj. indoktriniranim školovanjem koje je nametnuto kao obaveza i sve što sam imao reći o istom sam napisao bez da idem dalje u polemike bez kraja. Nemam ja volje ni vremena nekoga uvjeravati u nešto, a brojke, činjenice i mišljenja velike većine koja je prošla kroz taj isti sustav dijeli slično ili isto mišljenje.

 

 

@Visak, napisao sam sve bitno u kratkim crtama, i stavio ti više linkova i video uradaka. Taman posla da sad trošim energiju i vrijeme pisajući elaborate i studije zato jer se ne slažemo u mišljenju. Ovo je forum, na temu sam ušao čisto kao i svatko drugi da napišem par riječi, pročitam malo mišljenja drugih a nisam shvatio to kao posao ili edukacijsku ustanovu ili hobi zvan hranjenje trolova jer ih u svakoj ozbiljnijoj temi ima :)

 

@Mctavish

Rasprava je odmah krenula u samom početku na općenito stanje školstva a ne samo hrvatskog. Zar vi stvarno mislite da se školski sustav pogtovo osnovna i srednja škola toliko razlikuju od drzave do drzave? Sve je to u srži sazidano od modela uzetim iz industrijske ere 19 stoljeća pak preuzeto od Pruskog modela školovanja, a da je sve to još bilo u svojim početcima možemo se složiti. Hobotnica takve vrste školovanja još nije bila toliko dobro uhodana, nametnuta, razvijena i prodana kao standard kao danas.

 

Ali s obzirom da niste ili ne želite biti upoznati sa tim fenomenom onda daljnja priča je suvišna. Iz tvog posta je očito da ipak nisi upoznat sa tom temom pa mozemo to nazvati početci i povijest obaveznog školovanja , od kud je poteklo, kako se razvijalo i zašto je uopće stvoreno. Da me se ne shvati krivo ne pljujem po nikome, jednostavno je vidljivo da niste upoznati sa nekim povijesnim činjenicama čije su posljedice i dan danas prisutne, a kakav model školovanja ste vi prošli i vaša iskustva, to neznam niti me toliko zanima. O mojim iskustvima i mnogih poput mene sa kojima sam pričao, možemo brate laprdati i vikati samo ako se dobro napijemo i nadrogiramo pa da igre odpočnu. Pitaj bilo kojeg random osobu sa ulice u bilo kojoj državi šta ustvari misli o školstvu i stanju istog. Pa onda usporedbi pozitivne i negativne kritike i pohvale.

 

Što se tiče usporedbe, mislim da su genijalci i brilijantni samouki ljudi postojali i puno prije 19 stoljeća, a znanost kao pojam je tu samo dio priče tako je za arugment nebitna. Sve te specijalzacije o kojima pričaš, možemo se složiti da postoji masa brilijantnih ljudi koji su experti u svom polju ,dapače, ali je i činjenica da ta ekipa gradi svoje znanje i probitke UVIJEK na ramenima velikana što bi se reklo, evo npr. uzmimo nama najblizeg Nikolu  Teslu, da čovjek nije ostavio toliko iza sebe što je ostavio, ta spomenuta ekipa iz CERNA vjerovatno nebi ni postojala u takvom obliku ili općenito moderno društvo danas nego bi ćoravili navečer uz svijeću i fenjer, a ne visili na netu računalima i hadronskim udaračima.

 

Opet, usporedit genijalce iz bilo kojeg polja od 19 stoljeća unazad i ove od iz 20 stoljeća naprijed, je ipak malo nerealna, pa evo netrebaš dalje kopati od par linkova koje sam stavio, pogledaj listu imena tih ljudi. O čemu pričamo mi ovdje? Šta imamo danas? Ekipu poput Gatesa, Jobsa, Elona Muska, Neil DeGrasse Tysona? Kapa njima dole zasigurno ali najveći umovi su trenutno ipak iza nas, a s obzirom di planet i čovječanstvo ide, dugo će još tako ostati.

 

Ali ajmo iskreno na kraju krajeva, ljudi jel živmo mi u istoj državi, svijetu, planetu i društvu? Koje školstvo i u kojem obliku vi branite i stavljate na pedestal kao jedino rješenje?

 

Kvalitetna edukacija nije školstvo u današnjem obliku i formi prakticiranja, bilo to Hrvatska, Amerika ili skoro bilo koja ostala država (čast iznimkama)

 Ne baš. Pričao mi je kako radi i što radi, sve pripreme za sat stigne obaviti bez problema, na satu ne radi tako da učenici prepisuju s projektora nego im stvarno pokušava i objasniti neke stvari...kaže da kad se zbroje radni sati kroz godinu da su jednostavno svi u školstvu previše plaćeni. (izračnunajte si recimo ljetno ferje, pa zimsko, pa razno-razna spajanja s praznicima, dan škole, učitelja itd, pa ispada da si više dana doma nego na poslu). 

Ali opet, to je mišljenje čovjeka koji se naradio u drugom sektoru pa ima neku predodžbu koliko bi trebalo raditi za određenu plaću. 

 

Da je obrazovni sustav u permanentnoj krizi nije novost. S vremena na vrijeme čuju se i primjedbe da školovanje kakvo poznajemo djecu zapravo zatupljuje, čineći od njih potrošnu robu za funkcioniranje sustava, reprodukcijski materijal za novu generaciju poslušnika, ropsku masu mediokriteta koji se neće znati organizirati i pobuniti. Neki će čak ustvrditi da institucionalizirano obrazovanje ne pridonosi istinskom obrazovanju ljudskog bića, osobe, nego da isto ustvari priječi.

 

Sve se to, barem u svjetlu činjenica koje nam podastire J. T. Gatto, pokazuje istinom.

 

Valja napomenuti da se Gatto bavi prvenstveno američkim školskim sustavom, ali, mutatis mutandis, ono o čemu piše primjenjivo je i na našu situaciju, posebice u svjetlu sve očitijeg prihvaćanja američkih obrazovnih “postignuća”. Knjigu započinje zapažanjem da je, nakon trideset godina predavanja u “nekima od najgorih škola na Manhattanu, i u nekima od najboljih”, postao stručnjak za – dosadu. Dosadno je bilo djeci (“…rekli su da je rad glup, da nema smisla i da su sve to znali otprije”), a dosadno je bilo i njemu i njegovim kolegama. Ne znam je li mi bilo lakše ili teže kad sam pročitao da je “dosada… uobičajeno stanje školskih nastavnika”, i da “svatko tko provodi vrijeme u zbornici može posvjedočiti o niskoj razini energije, cmizdrenju, malodušnosti”. Koga nastavnici krive za to što se tako osjećaju? Dakako – djecu, koja za dosadu okrivljuju njih – nastavnike. U svakom slučaju, prepoznavanje je bilo skoro pa stopostotno.

 

Kako je nastao taj circulus vitiosus? Pa, postupno. I, pokazat će se, s predumišljajem. Autor se počeo pitati o uzrocima, o razlozima zašto se dosada i nezrelost u razredima/zbornicama (kažem, i u zbornicama, jer i nastavnike je iznjedrio jedan te isti sustav školovanja) podrazumijevaju. Počeo se pitati odakle ludilo u tom sistemu. Počeo se pitati zašto su obrazovne institucije zapravo “tvornice nezrelosti”, kad to ne bi trebale niti smjele biti. No, što je više razmišljao o “problemu”školovanja, to se više udaljavao od biti. I onda mu je sinulo: “Što ako ’problem’ nije u našim školama? Što ako su one takve kakve jesu… ne zato što čine nešto pogrešno, već zato što čine nešto ispravno?”

 

Drugim riječima, počeo se pitati nisu li škole kakve poznajemo i zamišljene kako bi osigurale da nijedno dijete zapravo nikad uistinu ne odraste, tj. da nauči što manje (bitnog).

Da bi odgovorio na ta pitanja, autor se vraća u povijest školstva u Sjednjenim Državama. Sustav masovnog, obvezatnog školovanja osmišljavan je tijekom 19. stoljeća, a u praksi se proširio između 1905. i 1915. godine. Razlozi koji su se navodili za taj “prevrat” svode se na sljedeće: cilj je stvoriti dobre ljude, dobre građane i učiniti da svaki pojedinac dosegne osobni maksimum. Plemenito, nema što. Tko se s ovim ne bi složio? Ti se ciljevi spominju i danas, i svaki nastavnik-početnik zapravo nadobudno vjeruje u njih. No, “potpuno smo u krivu”, kaže Gatto.

 

Jer, unatoč općeprihvaćenoj predodžbi o općem obvezatnom školovanju kao civilizacijskom dosegu, iz činjenica koje nam pruža na uvid razvidno je da stvarni ciljevi nisu ovi gorespomenuti, nego nešto sasvim drugo. Za početak, navodi riječi H. L. Menckena, novinara, esejista i satiričara, koji je 1924. napisao “da cilj javnog obrazovanja nije ’…ispuniti mlade… znanjem i probuditi njihovu inteligenciju… Ništa nije dalje od istine. Cilj je… jednostavno ograničiti što je moguće više pojedinaca na istu sigurnu razinu, da se množe i osposobljavaju standardno građanstvo, da suzbijaju odstupanja i originalnost. To je cilj u SAD-u… i to je cilj svugdje drugdje’”.

 

Na ovom mjestu, s obzirom na ono što slijedi, i mi se možemo prepoznati jer su korijeni i američkog i našeg sustava obvezatnog školovanja isti: nasljeđe su pruskog modela školstva. Što se tiče Sjedinjenih Američkih Država, poznata je činjenica da je njihov službeni jezik zamalo postao njemački, toliko je, naime, snažan bio utjecaj njemačkih imigranata tijekom 18. stoljeća; Prusi su bili saveznici tijekom rata za nezavisnost; pruski model školstva smatrao se idealnim i tijekom 19. stoljeća zazivala se njegova implementacija, što se naposljetku i dogodilo. A što smo time dobili, možemo se zapitati zajedno s autorom. “Obrazovni sustav namjerno projektiran da bi proizvodio prosječne umove, onesposobio unutarnji život, uskratio učenicima znatnije sposobnosti vođenja i jamčio poslušne i necjelovite građane – sve da bi se narod učinilo ’upravljivim’”.

 

No, to je tek početak. Stvarnu svrhu američkog školovanja (a možda i institucionalnog školovanja uopće) Gatto je saznao čitajući dvije knjige nama možda manje poznatih ljudi. Prvi je James Bryant Conant, između ostalog bivši dekan Harvardovog sveučilišta, koji je u svom eseju iz 1959., Dijete, roditelj i država, uzgred spomenuo “da su moderne škole koje pohađamo rezultat ’revolucije’ smišljene između 1905. i 1930.”. Autor se zapitao o kakvoj ’revoluciji’ je riječ pa je potražio knjigu Principi srednjoškolskog obrazovanja (1918.) koju Conant preporuča za one koji žele znati više, a čiji je pisac u toj ’revoluciji’ i sam sudjelovao: Alexander Inglis. Evo što je saznao: “Inglis… savršeno jasno izjavljuje da je namjera da obavezno školovanje na ovom kontinentu bude upravo ono što je bilo u Pruskoj 1820-ih: peta kolona rastućeg demokratskog pokreta koji je prijetio dati seljacima i proletarijatu glas za pregovaračkim stolom. Moderno, industrijalizirano obavezno školovanje trebalo je biti neka vrsta kirurške intervencije u perspektivu jedinstva ovih podređenih klasa. Podijelite djecu po predmetima, po dobnim razredima, stalnim rangiranjem prema rezultatima testova i pomoću drugih suptilnih metoda pa neće biti vjerojatno da će se masa neznalica podijeljena u djetinjstvu ikada reintegrirati u opasnu cjelinu”.

 

Inglis nadalje navodi šest temeljnih funkcija modernog školovanja koje treba provesti u praksi (sjetite se proklamiranih plemenitih ciljeva ponuđenih javnosti). Funkcija podešavanja ili prilagodbe odnosi se na podređivanje autoritetu i isključivanje kritičke prosudbe. Funkcija integracije koja ide za tim da djeca postanu što sličnija, a samim time i predvidljivija, što je idealno za kasnije lakše manipuliranje. Funkcija usmjeravanja pojašnjava ulogu škole u određivanju pripadajućeg mjesta za svakog budućeg člana društva. Kad su jednom usmjereni, učenike treba osposobljavati samo u onoj nužnoj mjeri za obavljanje njihove uloge u društvenom stroju – nipošto više od toga (tzv. razlikovna funkcija).

 

Selektivna funkcija je posebice degutantna: škole bi, naime, trebale filtrirati nepoćudne (buntovnike, slobodoumne, “drugačije”, “problematične”…) pomoću represivnih mjera, marginalizirajući ih ne bi li se posve maknuli iz “reproduktivnog bazena” (kako bi vladajućima ostao samo kvalitetan materijal za dalju reprodukciju, ono “standardno građanstvo” koje će suzbijati “odstupanja i originalnost”). Posljednja, ali ne i najmanje važna funkcija je ona propedeutička: “Društveni sustav na koji ova pravila upozoravaju zahtijevat će elitnu skupinu čuvara. U tu će se svrhu mali dio djece potiho podučiti kako upravljati ovim neprekidnim projektom, kako paziti i kontrolirati populaciju koja je namjerno zatupljena i obesnažena da bi vlast mogla neometano ići dalje i da korporacijama nikad ne bi nedostajalo poslušne radne snage”. Zvuči poznato? Zvuči vraški poznato.

 

“To je, nažalost, svrha obveznog besplatnog školovanja”, zaključuje Gatto. Ovako razrađen, pruski sustav pokazao se idealnim ne samo u svrhu stvaranja zaglupljenog biračkog tijela, ne samo poslušne radne snage, nego i – osvrnimo se oko sebe –“krda bezumnih potrošača”. A kome je to u ono doba došlo kao kec na desetku? Dakako, vizionarima poput Andrewa Carnegiea i J. D. Rockefellera, koju su znali što treba podržati nesebičnim ulaganjima i izljevima oduševljenja, a sve u svrhu enterostrukog profita.

 

Da bi se upravljalo milijunskim masama – da posudim Orwellov izraz –“prola”, potrebno je, kroz ovako osmišljen sustav, ljude od malih nogu lišiti znatiželje, fleksibilnosti, pustolovnosti – pogledajte djecu kakva su prije no što krenu u školu (i nastavnike koji su tek počeli raditi) – i istovremeno ih zatupljivati idiotskim programima ili ih zatrpavati beskonačnim količinama podataka; rezultat je isti: nesigurni, demoralizirani, izolirani pojedinci s malo vjere u osobnu inicijativu i kritičko promišljanje svijeta oko sebe općenito, i vladajućih struktura posebice. U doba kad se proizvode goleme količine proizvoda, nužne su goleme mase potrošača. Sjeća li se itko da je glupo kupovati ono što mu ne treba? Je li itko toga danas svjestan? Ako je sustav podešen tako da mlade ljude ne potiče da misle, onda će, uza sve navedeno, postati i žrtvom marketinških i PR vračeva, a marketing se, u tom smislu, također počeo razvijati u SAD-u, početkom 1920-ih.

 

U to doba je svoj ured u New Yorku otvorio Edward Bernays, nećak Sigmunda Freuda, koji je genijalno primjenjivao ujakove spoznaje u reklamnim kampanjama i osmišljavanju “američkog načina života”. Stvari su se, vidimo, razvijale paralelno: golem broj potencijalnih potrošača najprije je trebalo primjereno odškolovati, da bi proizvodili golem broj proizvoda, da bi zatim te proizvode kupovali, i sve to da bi ostali pasivni i eliti donosili profit. Što se promijenilo od tada? Ništa, osim što smo se i mi našli u vrzinom kolu.

 

Što su škole danas? “Laboratoriji za pokuse na mladim umovima, centri za uvježbavanje navika i stavova koje korporativno društvo traži. Obvezno obrazovanje služi djeci tek usputno; njegova je stvarna svrha pretvoriti ih u sluge”, definira Gatto.

 

Što nam je činiti? Ako “škola uči djecu da budu zaposlenici i potrošači, vlastitu djecu poučite da budu vođe i avanturisti. Škola uči djecu da refleksno slušaju; vlastitu djecu podučite da razmišljaju kritički i neovisno… pomozite da razviju unutarnji život da im nikad ne bude dosadno”.

Na koncu uvodnog dijela knjige, Gatto piše: “Nakon… trideset godina na ratištima državnih škola, zaključio sam da genijalnosti ima na bacanje. Gušimo genijalnost jer još nismo osmislili kako upravljati populacijom obrazovanih muškaraca i žena. Ja mislim da je rješenje jednostavno i briljantno. Neka upravljaju sami sobom “.

Neka upravljaju sami sobom.

 

Svaki prosvjetni radnik koji još uvijek imalo drži do sebe, svaki roditelj, djed, baka, ujak i ujna, svi kojima je stalo do stvarne dobrobiti djece i mladih ljudi, neće propustiti pročitati ovu knjigu koja pruža daleko više no što je ovdje obuhvaćeno.

 

Autor teksta : Darko Milošić

Sad se sjećam kako sam pisao 2012. taj PISA ispit iz matematike - bilo je smješno. Prvo su me - kao slučajno odabrali kao jednog iz razreda (a znali su da sam među boljima). Glavni problem što smo taj ispit loše napisali je u tome što nam nitko nije objasnio o čemu se radi, samo su nam rekli da nam to neće utjecati na ocjenu, pa se nitko nije ni trudio rješavati taj ispit - govorim iz iskustva. Ja sam ipak htio rješiti nešto, i moram priznati da je većina zadataka bila dosta jednostavna ( izračunaj neke postotke, malo geometrije...). Ipak mislim da je mnogima problem bio u nekim zadacima koji su bili dvosmisleni - što je po meni uzrokovano lošim prevođenjem zadataka s engleskog od strane PISA organizacije u RH. Na kraju kad smo sve napisali, sve smo trebali staviti u nekakve folije koje barem pola ljudi nije dobro zalijepilo i nemam pojma jesu li te ispite kasnije uopće uzimali u obzir. Kad uzmem u obzir da sam ja išao u jednu ozbiljniju srednju školu ( a sve je bilo organizrano tako šlampavo) pitam se kakva je orgnizacija ovih ispita bila u drugim školama. Zaključak: PISA ispiti su u nekim zemljama stvarno relevantni pokazatelji znanja, ali ovi provedeni u RH bome nisu.

I hvala BUG-u na ovom članku, jer do danas nisam uopće dobio nikakvu informaciju o tim ispitima - a "trebao" sam dobiti i rezultate svog ispita i to poštom, ali ministarstvo valjda nije imalo lovu za toliko pošte pa ni dan danas neznam kako sam to napisao.

 Kao prvo elektro skole nisu strukovne vec su tehnicke,.....a kao drugo zavsiti elektro skolu bez znanja sto je otpornik,kondenzator zavojnica ili tranzistor je malo vjerovatno.......a jos debilnije je kad kazes da na satovima povijesti ucis gluposti a nemas vremena uciti o domovinskom ratu....OMFG......a teorijsko ucenje je pocetak svakog ucenja,praksa dolazi kasnije,,,Oprosti ako grijesim...