Vrlo vjerojatno DA, samo jedan primjer -- izađite autom na glavnu cestu, ako ne pogledate ima li koga pri toj radnji - gotovi ste, čak i ako se radi o slabo prometnoj glavnoj cesti u nekom selu ..
Odlican clanak.
Stvar je jednostavna, teorija simulacije kaze da je u nekom momentu napredna civilizacija pokrenula simulaciju stvarnosti koja se po nicemu ne razlikuje od stvarnosti.
Mozda su zeljeli simulirati nastanak svemira, evoluciju, da iz prve ruke mogu promatrati neke svoje zakljucke i pretpostavke o "svijetu i svemiru". Prema ovome, kako ta simulacija sazrijeva i napreduje, neminovno dolazi do tocke gdje i sama postaje dovoljno napredna da stvori svoju simulaciju. Sto rezultira time da postoji beskonacan broj simulacija, unutar svake se stvara nova. U postotku, ovo bi znacilo da je 99,999999999999% sigurno da je nasa stvarnost samo jedna od beskonacnog broja simulacija.
Trenutno po onome sto znamo, stvarni omjer je ipak 50:50, i moguce su iskljucivo dvije opcije:
1. mi zivimo u toj original stvarnoj stvarnosti
2. mi zivimo u n-toj simuliranoj stvarnosti, posljednjoj u beskonacnom nizu
Zasto samo ove dvije?
Zato sto mi jos nismo u mogucnosti i nismo na tom stupnju razvoja da pokrenemo svoju simulaciju. Nemamo znanje,nemamo resurse, nemamo mogucnosti. Tek smo lagano poceli grebati po toj pandorinoj kutiji.
Dakle, ili smo originalna stvarnost, jedina stvarnost, i jos nismo dosli do mogucnosti pokretanja one prve, inicijalne umjetne stvarnosti, koja je osnovna pretpostavka jer bez nje nema ni teorije o simulaciji, ili smo tek posljednja u trenutnom nizu simulacija. Posljednja bas zato jer jos nismo pokrenuli svoju simulaciju.
Iz ovog kuta, nije lose.
Paradoksalno, cim pokrenemo svoju odrzivu simulaciju, ponovno se vracamo na onaj postotak od gotovo 100% sanse da smo i mi samo simulacija.
Its just the way of it, son. We all sell our souls sooner or later.
Dobar uradak.
Pristup svih zaključaka je temeljen iz hardwareske perspektive na kojoj se mi sada nalazimo.
Kvantna računala i AI.
Isto vidimo da je identičan obrazac bio i za vrijeme super računala Commodore 64.
Konačnog zaključka nema i sve su opcije otvorene. To je dakle HW teorija.
U malo pasusu se ističe softwareska anomalija...
"Svijest, osjećaji i subjektivno iskustvo su fenomeni koji se, barem prema našem trenutnom razumijevanju, ne mogu jednostavno reducirati na računarske procese ili binarne kodove. Stvaranje svjesnog bića unutar simulacije zahtijevalo bi daleko više od jednostavnog kodiranja i matematičkih modela; zahtijevalo razumijevanje i repliciranje same prirode svijesti, što je problem koji još uvijek zbunjuje znanstvenike i filozofe. Ako ne možemo objasniti kako svijest može postojati unutar fizičkog svemira, kako onda možemo pretpostaviti da bi mogla postojati unutar simuliranog?"
Stoga, korektno bi bilo paralelno uz HW analize, imati i SW analize koje uključuju sljedeće, ništa manje mistično i nedokučivo od ovog HW-skog iz članka:
- JA
- UM
- Svijest
- Podsvijest
- Nadsvijest
- Duša
- Astralno stanje
- Flat stanje univerzuma kao konačno polazište u kojem je sve JASNO
Dakle, ili smo originalna stvarnost, jedina stvarnost, i jos nismo dosli do mogucnosti pokretanja one prve, inicijalne umjetne stvarnosti, koja je osnovna pretpostavka jer bez nje nema ni teorije o simulaciji, ili smo tek posljednja u trenutnom nizu simulacija. Posljednja bas zato jer jos nismo pokrenuli svoju simulaciju.
Ko kaže da originali nebi mogli imati više paralelnih simulacija? Placebo-controlled study
Osim toga meni se čini puno logičnije da bi originali ugradili nekakav kill-switch koji bi spriječio daljnje nestanje simulacija, jer koliko god napredni bili sigurno nemaju beskonačne resurse (paralelne simulacije su ipak konačne).
A to znači kada dođemo u poziciju da možemo kreirati svoju hiper-realističnu simulaciju....adios 
Ukoliko je stvorena simulacija koja se po ničemu ne razlikuje od stvarnosti, u tome tada ju nije potrebno zvati simulacijom.
No tu se postavlja pitanje kako bi pojedinac reagirao kada bi saznao da je stvoren - da je sva sreća ili patnja rezultat stvornog (ali nasumičnog) koda.
Već i prije podizanja ove teorije iz mrtvih od strane multmilijardera i tech-parazita (koji su je i digli iz mrtvih kao psihičku obranu od prihvaćanja činjenice da su sami krivi za surovu realnost u kojoj žive) imamo tu dilemu jer je za dio naših sugrađana njihova stvarnost već stvorena - od strane boga - i za razliku od ateista nemaju problem sa time da je njihova patnja dio "božanskog plana", dapače neki je i priželjkuju.
To nas dovodi i do dijela članka:
Neki kažu da bi to moglo biti u svrhu znanstvenog istraživanja ili zabave, ali oba ova objašnjenja imaju svoje probleme. Ako je svrha znanstveno istraživanje, zašto stvarati simulaciju cijelog svemira sa svjesnim bićima? Recimo, etički je vrlo upitno da se samo radi proučavanja stvara svijest koja je sposobna za patnju. Ne bi li bilo učinkovitije i etički prihvatljivije simulirati samo određene aspekte stvarnosti koje želite proučavati?
Ovo je nemoguće, jer su emocije nedovojive - sreća i patnja su neodvojivi fenomeni i samim time je nemoguće stvoriti parcijalne simulacije koje bi bile svrsishodne i realistične ako u njima nema npr. patnje.
Ukoliko se želi vidjeti što bi ljudi napravili u emocionalno nabijenim situacijama (genocid, otkrivanje lijeka za sve boleati, replikatori etc) a testni subjekt je lik u potpunosti identičan čovjeku, tada je to opet nehumano, jer i taj lik onda osjeća identično čovjeku.
Na kraju, svaka stvorena simulacija realnosti bi morala biti u potpunosti otporna na izmjene, jer ukoliko je simulaciju stvorilo empatično biće - što je pretpostavka jer bi za rekreaciju nečega morao imati uzor po kojemu se to simulira - isto biće bi vjerojatno htjelo izmjeniti simulaciju ukoliko ima previše elementa koji izazivaju patnju.
Na kraju krajeva, različitost mišljenja je upravo ono što nas čini ljudima, pa bi svaka stvorena simulacija sa integriranim patnjama naišla na protivljenje - a protivljenja se rješavaju dogovorom ili agresijom.
Zaključak bi da bi simulaciju morala stvoriti civilizacija jednoumlja koja je lišena svih emocija, kao i svih briga o učinkovitosti ukoliko se stvara na principima fizike koja vrijedi u našoj "simulaciji".
naravno, previse parametara je nepoznato, zato to i je teorija, nista ludja i nista smislenija od svih ostalih teorija
drugo, mi ne znamo vremenski okvir simulacije, dakle,ono sto su nama milijarde godina, mozda su u stvarnosti tek dani, od stvaranja nase galaksije do njenog nestanka, zajedno sa svime izmedju, mozda je samo jedna partija simsa za nekoga, tako da mi samo predpostavljamo neku enormnu hardversku glad i kompleksnost, baziranu na nasim trenutnim (ne)mogucnostima a u biti ne mora biti tako.
Its just the way of it, son. We all sell our souls sooner or later.
-ne. (i za razliku od uobičajenih tldr-a, npr statistička greška nicka bostroma, logička, samoeliminirajuća.. ako postoji multiverzum, ako postoji simulacija (i simulacija u simulaciji) .. on to vidi kao beskonačnost, veću.. ne postoji veća beskonačnost, obje su beskonačne neovisno što npr cijelih brojeva na skali ima daleko manje od decimalnih između.. beskonačnost je beskonačna i ne postoji manja-veća tad i omjer šansi ostaje 50:50, ne 99,999.. tj to se mijenja samo kad postoji konačni-ograničen broj uziraka koji se statistički obrađuju). Zapravo samo filozofsko-teoretiziranje daje šansu simulaciji.. dok ona u stvarnosti ne postoji, samo u misli-ideji, igri-zadatku-problemu koji je izmišljen. Stvarnost postoji, čak ako smo mi simulacija, obrnuto nije kauzalno uvjetovano, time je odgovor ne.
Kad umres, budis se u stvarnom svijetu. Tko ce prvi probat?
Kad umres, budis se u stvarnom svijetu. Tko ce prvi probat?
To implicira da postoji tvoj duplikat u stvarnom svijetu. Smrt u simulaciji bi vjerojatno bila konačna. Da živimo u simulaciji nije teorija, već hipoteza jer ne postoje opažanja koja bi to potvrdila.
Izgleda da i znanstvenici moraju imati svoje "teoreticare zavjera"
Bi li uspjeli svi trenutni klasteri nvidije simulirati molekularna zbivanja u blenderu sa pola banane, 5 borovnica i polovica petitber keksića?
Blender da radi 2 sekunde.
i moguce su iskljucivo dvije opcije:
1. mi zivimo u toj original stvarnoj stvarnosti
2. mi zivimo u n-toj simuliranoj stvarnosti, posljednjoj u beskonacnom nizu
Netko čita ND Tysona 
+ zaboravih, a spomenuto je u više navrata.
Koristimo svoja primitivna osjetila za donošenje epskih zaključaka i propitkivanja.
No, moje polazište općenito je ovo.
Poklonik sam ove prve slike..
Velika većina uz ogromna naprezanja skromnih osjetila isključivo vidi ovu sliku..
Naravno da nije tragikomično a da nešto znaš o tome kako znanost funkcionira odnosno nešto o znanstvenoj metodi znao bi i zašto.
Edit... A vidim i druga nesnalaženja po temi, zamjenjuje se znanstvena teorija s nečim za što se kolokvijalno kaže teorija, ne prepoznaje se razlika između znanstvene teorije i znanstvene hipoteze itd. sve iz neznanja o tome što je to znanost i kako funkcionira.
ustvari nisam citao, ali to mi je pravo logicno.....
ili smo original koji jos nije stvorio kopiju, ili smo kopija koja jos nije stvorila kopiju, a s time smo zadnji u nizu kopija koje su vec stvorile svoje kopije....
ili se jos nismo backupirali po prvi put ili smo verzija koja tek ceka backup. sto dodje na isto ako gledas iskljucivo pocetak i kraj :)
Its just the way of it, son. We all sell our souls sooner or later.
+ zaboravih, a spomenuto je u više navrata.
Koristimo svoja primitivna osjetila za donošenje epskih zaključaka i propitkivanja.
No, moje polazište općenito je ovo.
Poklonik sam ove prve slike..
Ne slažem se. Da bi nastala situacija iz prve slike, mora postojati kompleksnije biće koje u stanju naći i secirati prvo biće te uložiti energiju u uspostavljanje pravilnosti koja ne može nastati kaotičnim preslagivanjem atoma.
Može biti. I jedno i drugo su koncepti. Za sada ništa ne znamo.
Kaos nastaje iz života,
a priroda prethodi životu;
odnosno život je ekspresija prirode.
Bez definicije stvarnosti i virtualne stvarnosti nema smisla raspravljati živimo li u jednom ili drugom, a te definicije su neminovno relativne. Svaka stvarnost koju mi nazivamo virtualnom je virtualna za nekakav element te stvarnosti s naše točke gledišta ali cijela ta virtualna stvarnost (simulacija) je dio naše stvarnosti koju mi smatramo stvarnom ili realnom. A realna je i za element te simulacije ukoliko isti ima svijest. Nemoguće je dokazati da živiš u simulaciji jer bi morao znati što stvarnost zapravo jest, a kako ćeš znati ako istu nikad nisi doživio? Drugim riječima, nekakav glitch ili bug nije apsolutan dokaz simulacije jer kako možeš znati da bug nije dio realne stvarnosti? Sve ono o čemu puno ne znamo mogli bi smatrati bug-ovima. Proizvoljno dakle, mogli bi crne rupe, tamnu materiju ili bilo kakve relativne anomalije zvati bug-ovima u simulaciji. Dakle, pitanje simulacije stvarnosti, naročito bez respekta relativnosti, uopće ne spada u znanost, nego u religiju, i to žešću - poput one koja govori o apsolutno svemogućem bogu.
Bez definicije stvarnosti i virtualne stvarnosti nema smisla raspravljati živimo li u jednom ili drugom, a te definicije su neminovno relativne. Svaka stvarnost koju mi nazivamo virtualnom je virtualna za nekakav element te stvarnosti s naše točke gledišta ali cijela ta virtualna stvarnost (simulacija) je dio naše stvarnosti koju mi smatramo stvarnom ili realnom. A realna je i za element te simulacije ukoliko isti ima svijest. Nemoguće je dokazati da živiš u simulaciji jer bi morao znati što stvarnost zapravo jest, a kako ćeš znati ako istu nikad nisi doživio? Drugim riječima, nekakav glitch ili bug nije apsolutan dokaz simulacije jer kako možeš znati da bug nije dio realne stvarnosti? Sve ono o čemu puno ne znamo mogli bi smatrati bug-ovima. Proizvoljno dakle, mogli bi crne rupe, tamnu materiju ili bilo kakve relativne anomalije zvati bug-ovima u simulaciji. Dakle, pitanje simulacije stvarnosti, naročito bez respekta relativnosti, uopće ne spada u znanost, nego u religiju, i to žešću - poput one koja govori o apsolutno svemogućem bogu.
Točno. Danas više nije tako popularno vjerovat u boga, pa hajde onda da vjerujemo u simuliranu stvarnost.
Ako za nešto nema nikakvih dokaza to je samo još jedna religija. Možda malo naprednija od grčkih bogova ili židovskog boga, ali ipak samo religija.
p.s.
E da, zna se tko je u simuliranoj stvarnosti bog. Nevažno jesmo li mi prva ili zadnja simulacija u nizu.
pitanje je bilo aktualno tamo negdje 99-e , kad je izašao film Matrix.
Zapravo još od Platona, (alegorija pećine),
služi da se pokaže da ono što osjetilima osjetimo nije zapravo izvorno to nešto.
ovaj forum je sličan kao Platonova pećina, samo nisu sjene nego tekst, a kad izađeš van vidiš da postoje i neki drugi oblici.
Pored zakržljalih osjetila, postoji intuicija.
Nekakvim končićem je spojena na nešto.. svi je osjetimo.
Čekamo iz Siemensa nekakav magnet da je očita.
Njemačka teotetska fizičarka Sabine Hossenfelder, ima Youtube kanal koji se bavi između ostalog i ovakvim pitanjima. Toplo bih preporučio njezin YT kanal, na kojemu se nalaze stotine video zapisa, iz različitih područja fizike.
Staviti zaključak "vrlo vjerojatno ne" u podnaslov članka teme o kojoj za sada ne može biti dovoljno dokaza ni u jednom smjeru je pogrešan pristup empirijskoj znanosti - vjerojatno dokaz da naša simularana stvarnost treba još dosta ispravaka bugova u kodu. :)
Wheeler nije bio ni blizu prvi. Ovaj gubica starije generacije je to napravio dostao prije, već 1969. god.:
Konrad Zuse — a German civil engineer who, before the Second World War, had developed one of the first programmable computers — suggested in his 1969 book Calculating Space that the Universe could be viewed as a classical digital cellular automaton.
A gdje je Fredkin?
Could the Universe be a giant quantum computer? (nature.com)
Hvala, tako sam i mislio: da prvo moderno računalo nisu napravili Englezi već Nijemci. Eto, ispalo da je to bilo 1939.
-ne. (i za razliku od uobičajenih tldr-a, npr statistička greška nicka bostroma, logička, samoeliminirajuća.. ako postoji multiverzum, ako postoji simulacija (i simulacija u simulaciji) .. on to vidi kao beskonačnost, veću.. ne postoji veća beskonačnost, obje su beskonačne neovisno što npr cijelih brojeva na skali ima daleko manje od decimalnih između.. beskonačnost je beskonačna i ne postoji manja-veća tad i omjer šansi ostaje 50:50, ne 99,999.. tj to se mijenja samo kad postoji konačni-ograničen broj uziraka koji se statistički obrađuju). Zapravo samo filozofsko-teoretiziranje daje šansu simulaciji.. dok ona u stvarnosti ne postoji, samo u misli-ideji, igri-zadatku-problemu koji je izmišljen. Stvarnost postoji, čak ako smo mi simulacija, obrnuto nije kauzalno uvjetovano, time je odgovor ne.
kažeš da ne postoji veća beskonačnost... i sve dalje temeljiš na toj pretpostavci... pogrešno! - naravno da postoje manje, jednake, pa i veće beskonačnosti! Ne znam kojeg si stručnog usmjerenja, imaš li faks ili ne, jesi li prespavao teoriju skupova ili si odlučio ignorirati je, no u krivu si!
Ako je kontrolirana simulacija molim igrača da malo prebaci na easy mode.
Ako je čovjek duhovno biće, onda ne može biti u simulaciji.
Do konačnog otkrića ili velikog plavog ekrana smrti, svak neka izabere, jeli duhovno biće ili sintetički Sims.
Među ovim interesatnim komentarima nedostaje mi referenca na velikog mislioca o ovoj temi, Douglas Adams.
S obzirom na avatar, očekivao sam to od markoBT: "Zemlja je zapravo superračunalo koje su stvorila superinteligentna bića koja su htjela izračunati i saznati odgovor o smislu života, svemiru i svemu ostalom."
