Black Mirror: tamna strana četvrte sezone

putovi ljudskog uma nedokučivi su: meni su u negativnom kontekstu navedene epizode 4. sezone daleko najbolje (posebno krokodil i kovinoglavac) do sad i upravo obratno - preporučene u napisu su mi onak, nategnute i slabašne (posebno callister). neosporno je samo to da c. brooker zna ispričati priču i da me, kao autor većine epizoda čitavog serijala, svestranošću podsjeća na p.k. dicka. veći kompliment nije mogao dobiti. režije su izvrsne a glumci vrlo dobri. svaka preporuka. 

Ja sam pogledao prvu sezonu i to je nešto najdepresivnije što sam ikad pogledao tako da sam odustao...

Black Mirror? Poradi preporuka pogleado pilot prve sezone. Nešto najgluplje što sam ikada, ali stvarno ikada, ikada, ikada... u životu gledao. Scenarij kao da je pisao desetogodišnjak za desetogodišnjake.

Da, loše :(  Iako me na trenutke zabavilio parodiranje Zvjedanih staza.

Black Mirror je vrhunska serija, ne baš lako razumljiva svima, no najviše jer smo si sami to dozvolili. Živimo u doba kada ljudi ne koriste svoje mozgove, zarobljeni u određeni automatizam (posao-kuća-posao), slijepi da vide istinu oko sebe ili još gore o sebi. Radeći na dnevnoj bazi s mladim ljudima i umovima, posljedica medija i današnjeg načina života su ogromne. Nitko ne voli slušati da je u krivu, da ga je svijet/život prevario i lakše je negirati. Ne samo da ljudi negiraju istinu, nego njihova laž im je postala istina i kao narkomanu, jako jako jako i jako teško i jako puno truda je potrebno da se u "tom" umu pokrenu kotačići i da ta osoba počne razmišljati sama za sebe kako bi hodala životom i preispitivala stvari oko sebe, a ne uzimala ih zdravo za gotovo jer je netko to rekao ili jer je netko to negdje napisao online.

Poruka Arkangela je odlična!
Link: 

- Brdo je tema i članaka i govorenja o problemu roditeljstva i posljedica na djecu, a po meni redatelj upućuje na isto.

Crocodile prekrasno pokazuje kako ljudska glupost, um, samoopravdanje ide daleko, no poruka je po meni kristalno jasna, istina će izaći na vidjeli.

Da, slažem se da je ukupna Sezona nekako slabija od prvih 3.

Ukupna poruka cijele serije je po meni baš takva, da se počnemo zapitivati u kakvom svijetu živimo i koji su nam standardi, odnosno:

- Zašto to što mi mislimo da je ispravan standard:

a) Mi uopće tako mislimo (od kud nam takav stav, zašto ga imamo, tko nam ga je dao)

b) Da li je to uopće dobar standard (po čemu, zbog čega, što je mjerilo)

c) Možda smo u krivu? Koje su alternative?

d) Tko je sudac?

e) Koje su posljedice (kratkoročne i dugoročne) određenog mišljenja/standarda - načina života?

Naime, tko bi se uopće bavio time, kad eno, izašao je novi TV, novi MOBITEL, nekome je ispala SISA, treba naći POSAO, platiti RAČUNE, ići se ZABAVITI/NAPITI, nova SERIJA je izašla od 200 epizoda, itd itd itd... Sve oko nas je dizajnirano da nas oglupi, a sad koliko smo pametni da se izborimo protiv toga i koliko nam je ugodno u tome, e to je na savjest svakoga od nas.

Nakon 3 sezone serija mi je odlicna. Napokon nesto kaj nije napravljeno iskljucivo da te zabavi, nego da poslije osjecas nelagodu i malo preispitas stvari oko sebe. 

Dijelom se slažem s napisanim...

Arkangel

Najveća rupa čitave epizode zapravo leži u činjenici da nijedna tinejđerica ne bi imala mira dok ne zna gdje je tablet. Djeca u određenoj dobi traže privatnost, a s obzirom da je itekako svjesna implantata, to bi je kopkalo. Pa onda opet, kad ih je uhvatilo u laži, taj trenutak sam očekivao da će pretpostaviti da je majka upalila tablet.

Međutim, što se tiče same nerealnosti priče i sukoba, tu se ne slažem. Već u početku epizode imamo jasnu naznaku da majka želi svoju kćer zaštititi od stresnih situacija i imati nadzor, ali isto tako i povlači linije za koje misli da nije spremna proći. Ono što slijedi nakon toga pokazuje klasično ovisničko ponašanje - mogućnost kontrole je kušnja kojoj majka ne uspijeva odoliti i dolazi u stanje koje se baš i ne može nazvati "psihički normalno", već stalno tone dubolje u opsesivnu kontrolu sve dok ne dobije wake-up call u vidu kćerinog autodestruktivnog ispada. Nakon toga donosi odluku i naglo prekida kontrolu, pri čemu su opet jasno prikazani ovisnički simptomi. Kao i kod svakog ovisnika, dovoljna je samo jedna trauma da posrne, a hvatanje kćeri u laži je tu bilo više nego dovoljno. Činjenica da je efikasno može nadzirati uklanja potrebu za konfrontacijom pri čemu svaka laž dodatno poljuljava povjerenje.

I za kraj ostaje kulminacija sukoba: tu ne možemo pričati o klasičnom obiteljskom sukobu jer se radi o afektu - nakon što je Sara bila već emocionalno načeta zbog prekida, otkriva što je majka napravila i osjeća se izdanom dok se u jednom trenutku ne pospoje sve točkice "I was trying to protect you. I was trying to keep you safe. Everything I've done, I've done for you." - shvaćanje da je majka stajala i iza prekida s dečkom. To je uzrokovalu nekontroliranu navalu bijesa koji je rezultirao i fizičkim obračunom. Možda je paljenje filtra u tom trenutku bilo suvišno, ali je to samo ješ jedan podsjetnik na važnost stresa u normalnom ponašanju, što se opet podudara s lajtmotivom sezone: manipulacija sa svijesti.

Slažem se da je sve ovo moglo biti ispričamo malo kvalitetnije i da je sezona ispod prosjeka, ali mislim da se malo pretjeruje s tim koliko je ispod.

Crocodile

Tu bih samo dodao da je Andrea Riseborough spasila epizodu da bude koliko - toliko ok. Sve ono što je u priči nedostajalo, ispričale su njene oči, tako da u konačnici epizoda nije bila ni toliko loša, koliko je samo nedostajao štih black mirrora u njoj.

Metalhead

Metalhead mi je svakako najgora epizoda do sad u čitavoj seriji. Čitavo vrijeme sam imao osjećaj da ne gledam Black Mirror, već Walking Dead (zato mi se svidjela opaska o zombijima u članku). Čitavo vrijeme sam bio uvjeren da zapravo traže tablete protiv bolova, a da medvjedići zapravo predstavljaju uzaludnost čitavog pothvata jer su imali krivu informaciju (na početku pričaju o tome da nisu sigurni da li je to "nešto" stvarno tu), međutim, Brooker kaže da se radilo o medvjedićima od početka.

Prvo, iako nije rečemo kad je čip ugašen, sigurno je imala barem 8 godina, vjerojatno 10, pri čemu je imala gadni zaostatak u emocionalnim razvoju. Daljnji razvoj serije se događa sa 15 godina, što znači da je svakako barem pola života provela s aktivnim čipom. Što se tiče odnosa s majkom, ako su ti Gilmore girls pojam normalnog odnosa s roditeljima, onda ti argument drži vodu. Meni je upravo ovakav idealizirani odnos bio clue da nešto ne štima jer to obično tako bude.

Vidiš, meni nije bilo te sile koja bi me spriječila izboriti se za sebe kad bih znao da sam u pravu, pa makar me to dovelo i u veći problem. Jednostavno su principi bili ti koji su morali biti zadovoljeni.

Nije to samo osjećaj izdaje, već i osjećaj da tu više ne pripada. Za nju je život koji je do sad znala završio.

Što se tiče samog ulaska u kamion, stopiranje kamiona u SAD-u 70-ih je bilo potpuno normalna stvar, a to se i danas poprilično zadržalo u filmovima i knjigama kao takvo. Dosta epizoda Black Mirrora ima retro štih, a on je prisutan i u ovoj epizodi, pa onda taj ulazak u kamion ne mogu gledati kroz prizmu Hrvatske sadašnjosti u kojoj se Paravinja još sporadično javlja po medijima, već kroz prizmu atmosfere u epizodi.

Meni osobno su najlosije epizode bile Metalhead (S4) i White Bear (S3), dok su mi najbolje White Christmas, San Junipero (S3) te Black Museum (S4).