Tema o Amplifikaciji
UVOD
MOGUCI DIZAJNI
CIJEVI ILI TRANZISTORI
Dva su osnovna načela (pret)pojačanja audio signala na putu od izvora zvuka do zvučničkog sustava.
Prvi i stariji je pomoću cijevi (s izlaznim transformatorima) dok se kod drugog, mlađeg, koriste tranzistori (ovdje se prije svega misli na bipolarne tranzistrore, za razliku od novijih FET, odnosno MOSFET tranzistora) i to u A/B klasi.
Svaki od njih ima svojih prednosti i nedostataka, što je, zbog neuvažavanja elementarnih činjenica i preuveličavanja značaja pojedinih prednosti, tokom razvitka sustava za (pret)pojačanje signala znalo rezultirati paradoksalnim pa i glupim situacijama.
Nove tehnologije brzo su potiskivale stare (često paušalno krštene "zastarjelima"). Ne zato što su nove bile obavezno bolje, već samo zato što su bile nove, a njihovi produkti jeftiniji i praktičniji, prije svega.
Progres kao i revolucija nerijetko jede vlastitu djecu. To se vrlo lijepo moglo vidjeti i po sudbini (pret)pojačala s elektronskim cijevima (elektronke,- vacuum tube).
Ona su nakon pojave tranzistorskih poluvodiča nestala sa scene gotovo preko noći, a da se malo tko upitao postoji li za to puno zvučno opravdanje.
Trebalo je proći gotovo dvadeset godina od pojave tranzistora (zapravo kliničke smrti cijevi) da bi se, dobro uočivši sve prednosti ali i mane tranzistora, počelo prisjećati mnogih dobrih osobina cijevi u audio primjeni i raditi na njihovoj reinkarnaciji.
Tek tridesetak godina nakon što su "nestale" s audio pozornice, cijevi su ponovno počele zauzimati iste položaje na hijerarhijskoj ljestvici (pret)pojačivača audio signala kakve su imale onda kada su bile bez konkurencije.
Otpisivanje (i ponovni povratak) cijevi pomalo nalikuje situaciji kad se zajedno sa odstranjivanjem suma prilikom obrade zvuka dobar dio "dobrog" zvuka se baci zajedno sam sumom...a to se primjeti kada se pocne slusati isti
ISTORIJAT
Nakon mukotipnog rada u "Bellovim" laboratorijima, početkom pedesetih godina trojica američkih inženjera (Bardeen, Brattain i Shokley) konstruirali su tranzistor.
Nobelova nagrada za fiziku koju su za to dobili 1956. godine dovoljno govori o veličini i značenju njihova pronalaska. Pojava tranzistora revolucionalizirala je cjelokupnu elektronsku industriju, pa tako i njezin audio segment, čineći ga najednom dostupnim širokom krugu ljubitelja g|azbe.
Međutim, iako nitko nije tako planirao, tranzistori su automatski potisnuli cijevi u paučaste kutke tavana i muzeja. Tome su svakako pridonijeli i neki uvaženi stručnjaci koji su se odmah okrenuli tranzistorima iako su svjetsku slavu stekli upravo konstrukcijom cijevnih (pret)-pojalača. Neki su, poput glasovitog konstruktora i osnivača "Audio Researcha", Williama Zanea Johnsona, nakon nekog vremena uvidjeli "pogrešku" i vratili se, barem djelomično, korijenima dok su drugi, poput slavnog Davida Haflera koji je ime stekao kao konstruktor cijenjenih "Dynaco" cijevnih uređaja, nastavili (jednako uspješno) s radom na dotjerivanju tranzistorskih uređaja, izgleda zauvijek, okrenuvši leđa prošlosti.
"TVRDA ELEKTRONIKA"
Pojačaia s "tvrdom elektronikom", odnosno tranzistorima brzo su prigrljena iz mnogih razloga. Prvo, njihova je proizvodnja bila (i ostala) znatno jeftinija i jednostavnija, unatoč tome što su tranzistorska (pret)pojačala konstrukcijski složenija od cijevnih.
Nekadašnji veliki (aii u osnovi jednostavni) sklopovi s cijevima koji su morali biti ručno izrađivani, zamijenjeni su sitnim (mada prilično kompliciranim) integriranim sklopovima, "čipovima", koji su se proizvodili u tisućama komada i mogli biti u trenu ugrađeni u neki od kompjuterski dizajniranih (pred)amplifikacijskih sklopova.
Drugo, pojavom tranzistora je došlo i do drastične promjene izgleda (pret)pojačala. Umjesto velikih, teških, jednoličnih i nepraktičnih cjevaša, tranzistorska pojačala bila su malena, lagana, kompaktna, jednostavna za uporabu s pregršt mogućnosti oblikovanja njihove vanjštine.
Treće, tehničke karakteristike (pret)pojačala s tranzistorima uvelike su premašivale one dostignute s cjevašima.
Doda li se tome da su tranzistorska pojačala gotovo "vječna", praktična za transport i uporabu i puno jeftinija od cjevaša, potpuno je jasno zašto su cjevaši tako brzo istisnuti iz soba na tavane (iako za to nije bilo soničnih razloga). Praktičnost je tada po prvi puta u audiu pobijedila kvalitetu (a ta se praksa potom višekratno opetovala LP vs Audio Tape vs Audio CD vs mp3 itd.)
Tokom vremena u kojem su cjevaši tavorili na marginama audio događanja, tranzistorski su se amplifikacijski uređaji brzo usavršavali. I to do stupnja na kojem se vrhunski modeli (pret)pojačala s tranzistorima, krajem 70-ih godina, stavljaju uz bok cjevašima koji mada, s ustanovljavanjem globalne high end scene, počinju ponovno igrati ulogu koju su igrali nekad.
Od tada, pa sve do danas traje (a vrlo će vjerovatno trajati i dugo u budućnost) borba cjevaša i tranzistoraca, a s njima i bespoštedne rasprave audiofila naklonjenih jednoj ili drugoj tehnologiji.
Svaki od dva osnovna načina (pret)pojačanja signala ima svojih vrlina i mana. Zato, iako su pretpojačala i pojačala snage danas daleko najdotjeraniji dijelovi audio opreme i najmanje podložna promjenema tokom vremena, ipak su još daleko od savršenoga. Stoga i odluku o tome što osobno smatramo važnijim u procesu amplifikacije signala treba dobro odvagnuti prije no što se donese odluka o konfiguraciji sustava za (pret)pojačanje signala.
izvori
What Hi-Fi,clanci iz raznih audiofilskih casopisa i ja..Long...Lazarus Long :))
pozdrav i docitanja do sledece "borbe". Tekst dobiven transliteracijom iz cirilice,obilatog koristenja translatora i naravno Worda sa Hrvatskim pravopisom
