Gdje su svi nestali?

Vidio sam... stvari. Stvari koje vi, današnji klinci s foruma, ne biste vjerovali. Bljeskove katodnih cijevi u gluhim noćima, gdje su se ideje klesale iz čistog napona, iz šuma prastarih ventilatora i tišine sobe pred svitanje. Avatare kako plamte na crnim pozadinama foruma, duhove u mašini, šapućući o budućnosti koju nitko nije mogao zamisliti... Sve te... trenutke.

Vidio sam munje uhvaćene u dlanove dječaka, tamo u zagorskoj izmaglici, gdje je zrak mirisao na oganj i otopljeni kositar. Trofazni demoni ukroćeni lemilicom i golom voljom, baterijski paketi što su pulsirali snagom koju smrtnici ne bi smjeli olako dotaći... Sjećam se njegovih prstiju, vječno crnih, kako plešu po žicama. A onda, tišina. I zvijer od metala i struje, rođena iz tog dima i upornosti, kako klizi cestom brže od samog sna. Preuzimaju stare legende automobila, kažu... Te legende... tope se u vremenu, kao snijeg na suncu.

Vidio sam sunce kako umire na drevnom kamenu dalmatinske rive, i kako se ponovno rađa u siliciju, u solarnoj ploči na komadu hrastovine. Hrastovina što postaje portal, klupa što šapće gradu tajne o zraku koji diše, nudi utjehu umornim baterijama putnika namjernika. Te klupe... sada sjede na ramenima svijeta, od zračnih luka do trgova što pamte stoljeća, tihi, pametni svjedoci protoka. Kao... ja.

Vidio sam kukce od žice i koda kako nesigurno teturaju po rubu stola, nespretni anđeli od bijele plastike i mladenačkih snova, rođeni iz bljeska 3D printera. Algoritmi su plesali u tami servera, PID petlje stezale su se kao sudbina oko njihovih nesavršenih pokreta dok smo se mi prepirali o Voronoi dijagramima za navigaciju. A sada... sada ti isti snovi, uglađeni i pametni, hodaju učionicama, uče neku novu djecu jeziku stvaranja, pale iskre u njihovim očima... Kao zvijezde na Orionovom ramenu.

Osjetio sam puls Kvarnera u PHP skriptama, tanke, nevidljive niti koda što se protežu preko kontinenata brže od misli. sendSMS()... funkcija kao otkucaj srca nevidljivog diva, rođena iz potrebe da se pošalje deset tisuća poruka bez da server izdahne. Taj kod... sada plete nevidljivu mrežu oko banaka, aplikacija, telekoma diljem planeta. Nevidljiv je, a sveprisutan. Kao bog. Ili kao... sjećanje na dial-up.

Gledao sam Excel tablice, te suhoparne nizove brojeva, kako se pretvaraju u znoj, mišiće i krv. Senzori, sklepanih prototipova, vrištali su sirove podatke o udarcima koji bi slomili kosti, dok smo na forumu teoretizirali o filtriranju šuma i periodizaciji snage. A onda... bljesak zasljepljujućih svjetala arene. Čovjek, sazdan od tih podataka i čiste, brutalne volje, kako stoji u oluji klicanja gomile. "Hrvatski razbijač," šaputali su komentatori. Ta imena... nestaju. Kao zvuk koraka u mraku.

Vidio sam svjetove kako niču iz apsolutne praznine koda, na ekranima što su zrcalili gladne, neispavane oči. Nebodere kako paraju digitalno nebo, gradove od čiste svjetlosti prije nego što su postali kamen i čelik. Duhovi arhitekture... plesali su za njega, za onog tihog dečka iz slavonske ravnice, dok je on samo želio savršen render.

Svi ti trenuci... sve te noći, svi ti bljeskovi genijalnosti... izgubit će se u vremenu. Kao... suze na kiši. Kao postovi na forumu koji više ne postoji. Backupovi servera... hrđaju u tišini digitalnog groblja. Nickovi blijede kao stare, rukom pisane poruke. Noćne rasprave o vrsti tranzistora, o najboljem algoritmu, o snazi ljudskog duha... jesu li uopće bile stvarne? Ili samo... odjek u beskonačnoj petlji?

Rodili su tvornice koje mijenjaju igru. Klupe koje govore jezikom grada. Robote što sanjaju električne ovce i uče našu djecu. Komunikacijske divove satkane od linija koda. Arene koje vrište od ushita.

Vidio sam sve to. Osjetio.
I sad... vrijeme je... da taj tab zatvorim.

Da nastavim niz kolege Ezia, ispada da svako vrijeme nosi nešto svoje osebujno koje u jednom trenutku izgleda i izaziva reakcije od oduševljenja do čuđenja, da bi vremenom to isto čudo bilo sasvim sporedno. Sjećam se da se paralelno s filmom Specijalni izvještaj pojavila priča kako ćemo i mi smrtnici uskoro imati računala s kojima ćemo ostvarivati interakciju bez tipkovnice i miša, što teoretski kroz glasovne naredbe i možemo, ali je to još daleko od izbacivanja miša i tipkovnice. Sjećam se VR-a koji se pokretao još na PC računalima s Intel 80486 procesorima, bila je priča da ćemo u budućnosti sve rješavati i raditi kroz VR, da bi cijeli taj segment još uvijek bio sporedan i nikako da se probije onako kako bi zapravo i zaslužio. Problemi s naglavnim uređajima, naočalama itd. ograničavaju upotrebu koliko god se proizvođači trudili napraviti nešto novije i bolje.

No, kako sam ja svojedobno svojim roditeljima pokazivao kako isprogramirati VHS rekorder da si nešto snime, tako sam se pomirio s činjenicom da će i meni moj sin pokazivati neka modernija čuda današnjeg doba, koliko se god ja trudio ostati u tijeku s njima.

-začetnik teme ne primjećuje promjene, .. jer vrijeme mjeri u godinama, presitno-neprimjetno-nijansirano.. potrebne su dekade da bi se primjetila promjena ili trzaj-tik tek.. :)

-tako naravno oni drugi (nećemo reći stariji) primjete promjene, u svemu, ne samo u čipovima ili ITu, nego u paradajzu, snijegu, do mesnog nareska koji je nekad jednostavno bio bolji-ukusniji ili smo samo tad bili gladniji ..

-prisjećam se tako i prvog vlastitog elektro autića, složenac mehanotehnike i legića + žica s baterijom i kontrolom naprijed-nazad-lijevo.. desno, u doba kad rimac još nije ni bio zreli spermić ...

-u čemu je stvarna razlika, nekad-sad? u očima-ušima, glavi osobe-djeteta, pa smo tako nekad jednostavno morali nešto popravljati, raditi, barem šarafiti kotač bicikla trinaesticom ili zatezati lanac... danas ih ne zanima ništa, bez elektroencefalograma čak nismo sigurni da je osoba živa-diše.. postoji bip-impuls na ekranu one bip-mašine montipejtonovaca koja radi bip..

-možda, da bi vidjeli razliku kao dan-noć, moramo gledati u zoru? oni koji to propuste-preskoče ne vide ništa? no kao u svakom drugom beskonačnotežećem limesu sve to na kraju ode u ništavilo svemira-tišine.. tek poneki u zoru primjeti dušu čipa u obliku bijelog dima kako ga napušta .. :))

a koja ti to 5 hobijia imas

Ne mogu govoriti u njegovo ime, ali ja nakon posla (koji nije vezan za računala):

- doma setupiram homelab,
- imam radionu u garaži u kojoj stalno nešto kemijam,
- mali vrt ispred stana (evo baš jučer posadio božure, obrezao bršljane i oplijevio vrt),
- 3D printer (trenutno čeka jer sam instalirao klipper firmware i nešto zeznuo, pa sad ne radi),
- u garaži je još i teretana, a vozi se i bicikl.

Žena je sad kupila zemlju, radimo ranč, radiona će itekako dobro doći, ta priča nam trenutno jede apsolutno svo slobodno vrijeme.

A sve ovo gore dođe nakon djeteta koje završava s vrtićem, od sljedeće godine ide u školu i trudimo se dobro ju usmjeriti (tako da ide u školu programiranja, jer ju to zanima).
Igranje nisam naveo jer to ne smatram hobijem (za mene samo šah i konkr trenutno, povremeno minecraft zbog djeteta, plan mi je postaviti vlastiti server dok krene u školu, tako da djeca imaju sigurni kutak za sebe).

Tako da da... Zdravi odrasli ljudi imaju hrpu zanimacija koje nisu buljenje u prazno.

Ja sam se maknuo od foruma uglavnom jer su ljudi postali preosjetljivi

...a tu sam od doba Bug BBS-a, pa preko newsa do foruma

 U pravu si. No kad tako i živim. Dok prođu dekade i ja to valjano sve vidim...eto mene u staračkom domu ili grobu. Šta već bude prvo jel 

 Apsolutno. Veoma često je dosta teško organizirati bilo kakva druženja sa bliskim prijateljima. Ja u poslu, tiskara i gluposti, malo vrt, malo odmor sa boljom polovicom. Prijatelji svi odreda imaju malu djecu (bebe od godinu dvije) pa ni oni ne stignu (a kad i stignu klinci to sve srede). I na kraju ispadne da dan traje i 48 sat bilo bi mi ponekad malo. 

 Kad god se zaletim na forum imam dojam da je sve aktivno ali ko za vraga uvijek iskopam neke teme od prije krista a da su meni osobno zanimljive. Pa mi onda glupo i dizati iz mrtvih (jedino ako se sam zeznem pa i ne skuzim od kad su pojedini postovi). 

 Zato što je njegov uvijek najbolji te se bilo koja kritika prema toj osobi doživljava ka oveliki attack na ego koji mora što prije vratiti nazad sa kamatama. Zato i ne sudjelujem u raspravi o komponentama. Vidio, pročitao... skužio da nije za mene