Lažna istraživanja potkopavaju znanost i usporavaj

Nedavno sam i sam svjedočio jednom sličnom, radi se o materiji koju jako dobro poznajem. Istraživanje je bilo u sklopu doktorskog rada, uglavnom, jako loše postavljeno, loši uzorci kao i loša provedba samog istraživanje. Rekao bih skoro pa pola parametara unutar istraživanja je krivo ili ofrlje posloženo. Na temelju rezultata donesen je nekakav zaključak a za isti je bilo potrebno natezati rezultate kako ne bih jako odudarali od već poznate forme.

Sve više je takvih istraživanja koja su sama sebi svrha, tu su i plaćena istraživanja s već unaprijed očekivanim rezultatima kao i istraživanja koja boostaju određene agende. Sve u svemu, ozbiljan problem.

Nedavno je predsjednik jednog od najprestižnijih sveučilišta na svijetu, Stanforda, Marc Tessier-Lavigne, poznati i priznati znanstvenik s mnoštvom nagrada, bio je primoran dati ostavku. Brucoš na istom fakultetu, Theo Baker i njegov prijatelj, otkrili su greške i manipulacije s podatcima u znanstvenim radovima koje je objavljivao Marc Tessier-Lavigne, koje su bile vrlo citirane i na koje su se pozivali drugi radovi. Nakon što su greške i manipulacije potvrdili i ostali stručnjaci, studije su povučene, dok je Theo Baker dobio Polk nagradu, kao najmlađa osoba koja je osvojila Polk.

Studija koju je Nature objavio 2009., a zatim povukao 2023.:

https://www.nature.com/articles/nature07767

Studija koju je Cell objavio 1999., a zatim povukao 2023.:

https://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0092867400808041

Studije koju je Science objavio 2001., a zatim povukao 2023.:

https://www.science.org/doi/10.1126/science.1058445

https://www.science.org/doi/10.1126/science.1059391

Toliko o najprestižnijim znanstvenim publikacijama i sveučilištima, recenziranju, višestrukom provjeravanju utemeljenosti svakog retka u člancima, gdje je vise nego očigledno da ni uredništva i recenzenti nisu nikakva prepreka ni dokaz integriteta radova.

Cochrane kolaboracija je uvedena jer se vise nije moglo vjerovati objavljenim radovima na području medicine; (70% ih je bilo pogrešno). John Ioannidis, doajen meta-analize 2005. objavio je rad pod nazivom Why Most Published Research Findings Are False, najčitaniji rad na PLOS-u (Public Library of Science) koji je okrenuo medicinu naglavačke, dokazao je da je većina objavljenih studija pogrešna, smeće i pokrenuo revoluciju, nakon njega je uvedena sintagma "evidence based medicine" što samo po sebi govori u kojim je problemima znanost i zašto postoji replikacijska kriza. Ukratko, rad govori da većina objavljenih istraživanja ne zadovoljava znanstvene standarde i da većina radova sadrži rezultate koji se ne mogu ponoviti. To je naravno u suprotnosti sa znanstvenom metodom, jer rezultati moraju biti ponovljivi ili replikabilni. Začuđujuće je što se ljudi iz znanosti i oni koji se pozivaju na istu ponašaju kao da je znanost religija, a studije dogma, što je posve pogrešno. Neupitna je samo znanstvena metoda, a njeni rezultati, s obzirom na to da je provode ljudi, ne da se trebaju, nego se moraju preispitivati.

To naravno nije sve, stanje je takvo da objavljivanje studije koja nije dokazala neku korisnu tezu ne dolazi u obzir. Pripravnici, doktorandi i sl., bore se za novac i objavljivanje u elitnim publikacijama, nisu inače plaćeni. Pritisak je ogroman, ili si objavio, ili si propao (često se misli doslovno). To stvara ogroman pritisak na produkciju radova koji će biti objavljeni. Recenzenti, zapravo, nisu anonimni, u bilo kojem potpodručju, svi znaju sve i što rade. Tako se dogodilo da predsjednik Stanforda može objaviti radove koji su izmanipulirani do neprepoznatljivosti, tko bi se suprotstavio direktoru ovog ili onog istraživačkog laboratorija velike farmaceutske kompanije, što je on bio u to vrijeme? Možda će sutra zatražiti posao ili financiranje od njih. Nisu ni časopisi nedužni, ako ne objavljuješ bombastične radove, vise nisi utjecajan niti elitan. Pritisak je vremenski, sve mora biti brzo i tako se događaju propusti. Vrlo su rijetki i/ili gotovo nepostojeći laboratoriji koji su financirani javnim novcem i gdje rezultat rada ne utječe na akademsku budućnost. Ni najbolji znanstvenik ne može raditi bez novca, novac moraš dobiti od nekoga, a taj netko obično očekuje sebi pozitivan rezultat pri čemu ne mora biti nikakvog izravnog, sirovog utjecaja na rezultate. Ali, svatko zna gdje mu je mjesto i što će biti ako skrene.

Industrija ide toliko daleko da se vise ni ne zamaraju s financiranjem vanjskih istraživača, odrade sve interno, napisu rad i za naknadu dobiju potpis nekog uvaženog profesora, doktora, istraživača, tzv. "ghost writing" kojem to isto odgovara jer mu sinekura na važnom fakultetu ovisi o stalnom objavljivanju radova. To je biznis, a u biznisu je bitan samo interes onoga koji ima kapital. To je i dobro i lose, dok je istraživanje usmjereno na stvaranje stroja ili materijala rezultati su odlični. Kad je u pitanju medicina, prehrana, ekologija i slično, interesi industrije nisu u skladu s interesima javnosti i tu bi trebalo omogućiti alternativno financiranje, nema šanse da VW objavi kako su pokusni majmuni umrli u strasnim mukama prilikom testiranja dizelskog ispuha.

Koriste se razne manipulacije, napravi se ozbiljna, metodološki ispravna studija koja mjeri nešto što uopće nije bitno. Ili se nešto mjeri posredno, pretjerano, koriste se vizualni trikovi s grafikonima, relativni postotci i slično. Znate li kako je došlo do preporuke o izbjegavanju masnoća u prehrani? Hranili su miševe, u jednom jedinom eksperimentu, hranom koja se sastojala od 80% masti, uvedena je prehrambena piramida u kojoj masnoće skoro pa ne smije biti, a njeno mjesto su zauzeli ugljikohidrati, pa smo dobili epidemiju dijabetesa koji već zahvaća djecu dojenačke dobi. Ne jedite mast ni maslac, koristite margarin da bi se poslije ispostavilo da margarin ima krivo foldanu molekulu koju nasi enzimi ne mogu razbiti. Sve naravno vrlo znanstveno. Čovjek koji je otkrio Helicobacter pylori kao uzročnik čira i drugih problema, morao je samog sebe javno zaraziti i izliječiti kako bi natjerao službenu medicinu da počne koristiti njegovu terapiju, jer je vladalo logično uvjerenje da u želucu ništa ne može preživjeti kiselinu.

Ukratko, znanost nije sveto pismo, jedino se u njega ne sumnja. Sve se treba propitivati pa i uvriježene dogme. Pod znanošću ili strukom, često se prodaju idiotarije koje nitko nikad nije stvarno testirao, ali zvuče logično. Kad je novac u pitanju, provode se operacije koje ne pomažu, terapije koje vise štete nego koriste, itd. Znanost je danas privatan biznis, vrlo je malo i/ili su gotovo nepostojeći državni instituti u kojima ljude rade za place i istražuju što žele i kako žele. Novac, rezultat, vise novca. A to onda vodi fabriciranju rezultata u cilju stvaranja vise novca u što kraćem vremenu kao isključive svrhe znanstvenih radova.

Ta praksa je poznatija pod nazivom GIGO (Garbage in-Garbage out), koji je vrlo popularan u današnjoj znanosti i jedan je od glavnih razloga zašto ne trebate sve uzimati zdravo za gotovo i slijepo vjerovati znanstvenicima.