Cape Music
- poruka: 7.029
- |
- čitano: 731.143
- |
- moderatori:
DrNasty, pirat, Lazarus Long, XXX-Man, vincimus
- +/- sve poruke
- ravni prikaz
- starije poruke gore
Haj haj etot mene na rtu malo da udahnem zraka i poezije
Ugodan vikend polako nakon gripe a u ljubavi gas do krajasiiijuuuu
Hola Nin, da ti pravo kažem umorna sam k'o da sam svijet obišla pa malo rtić šteka
Taj dan…
kad utihnu svi zvukovi osim ritma našeg postojanja
sletjet će nebeska želja da ostvari svoj san,
raspuknut će se zore zlatnim rubovima jutra,
a noć će svojim usudom rasplamsati dan.
Taj dan…
probudit ćemo uljuljane trave rosom naših kapi
dok vjetrovi će vrbama podariti kosu,
razlit će se svaka misao u skladnost dodira ,
a jedan mali trag tišine ustat će na prkosu.
Taj dan…
obećat ću se tvojoj kiši, a ti mom oblaku,
svoj ćemo san pretvoriti u začaranu javu
i neće nas više zaboljeti vrijeme
upoznat ćemo tada jednu svjetlost plavu.
Taj dan…
Eh, taj dan…
bit će kraj početka jer početak kraja
već nam je znan.
Jednom…
imat ćemo proljeće
i ljeto, u zalascima,
imat ćemo ulicu u kojoj su mirisali bagremi,
klupu na koju smo urezali trag,
parkove gdje su noći prešućene u šetnjama mjesečine.
Jednom…
imat ćemo jesen
i zimu, kao ogrjev,
imat ćemo sklupčane šapate misli
u nekoj ugrijanoj pletenoj postelji,
u zlatnom sijenu gdje spavaju dodiri.
Jednom…
imat ćemo dane
i noći, uz nečujno svjetlo svijeće,
imat ćemo valcere snova otplesane
i pjesme skladane u glasu glasnog hihota,
imat ćemo škripu gramofona
i otvorenu knjigu, nepročitanu.
Jednom…
imat ćemo sate
i minute, odbrojavajući unaprijed,
imat ćemo gutljaje vina,
crvene ubruse na stolu
i plahu iskru mirisne vječnosti
dok bude tinjalo vrijeme.
Jednom…
imat ćemo komadić svemira u ruci,
jer ti imat ćeš rasplamsanost čežnje,
a ja kišu strasti
u jednom udahu života.
U plašt današnjeg dana
pritajile su se zvijezde
i noć nisu odnijele u košarama snova,
niti ju ispile u čašama svitanja.
Srebro mjesečine još uvijek gori
u freskama pogleda za daljinom.
Ne ostavljam tople jastuke
pokušavajući sustići kazaljke
i njima vrijeme zaključati u one znane,
iscrpne i nemoćne pretince,
već danas letjet ću za pticama
što ostaviše trag iza oblaka.
I napit ću se nesanice,
tog opojnog nektara,
neka me umor razbije kao kristalnu kuglu
da i u zveketu budnih sati
oćutim slast ljubavi života.
Rubovima tvojih riječi koračam,
kao po već poznatim stazama
posutim mirisima daljina
u kojima čuvaš sve ono svoje
što ikada si imao i bio,
slažeš drhtaje, čežnje, zanose
u cvjetne aranžmane žudnje,
pazeći na svaku laticu tananih nježnosti
koje ćeš mi zlatnom sudbinom pružiti,
na uglu nekih nepoznatih čekanja.
Nedostaju ti moji dodiri nedodirnuti,
moji poljupci neutisnuti,
moj pogled nikad ne ulovljen
i glas nikad udahnut,
tek nekim šapatom naslućen.
I čini se kako je već prošlo
nekoliko vječnosti
u očekivanju mokrih kišnih ulica
kojima ćemo prošetati,
i kako će još nekoliko njih proći
dok nas život ne ispiše u istu kap tinte
pa nas razmrlja po bjelini usuda
bez ikome poznatih kontura,
bez nakane i razuma,
tek onako,
kako rijetki mogu razumjeti
istinsku umjetnost postojanja.