"Virtualni oblici vršnjačkog nasilja postali su posebno uočljivi od početka pandemije kovida kad su zbog karantene svjetovi mladih postali sve virtualniji." Ispod toga slika sa kažiprstima uperenima u dječaka. I onda mi padne na pamet kako su se i necijepljeni etiketirali i izrugivalo im se.
Što se tiče porasta vršnjačkog nasilja kroz virtualni svijet, takvo "sigurno" okruženje nasilniku daje poticaj da to čini. I još nešto, pri kraju se napominje kako treba educirati djecu glede oblika internetskog nasilja i to je u redu. Ipak, poseban naglasak treba staviti na razvoj empatije kod djece. Mora ih se naučiti i pokazati da nasilje šteti i naučiti (doslovno naučiti, ali da stvarno znaju i budu svjesna) djecu ono "sto puta" rečeno - ne čini drugome ono što ne želiš da se tebi radi. Tako je jednostavno, ali ne držimo se toga. To je i jedan od postulata Crkve i kršćanstva. Mora se razvijati razumijevanje i imati osjećaj za druge. A tu ključnu ulogu mora odigrati roditelj tj. roditelji.
E sada... Što ako su i roditelji problematični? A svijet u kojem jesmo pokazuje da vlada izopačenost na razne načine. I kriminal raznih vrsta. A onda se ponovno u tome očituje manjak empatije, razumijevanja i ljubavi prema drugima. Jer naglasak se stavlja na materijalno i da se gleda sebe i sebi ugodi. Čak bih rekao po svaku cijenu. Mediji (i politika tj. političari svojim postupcima) svašta sugeriraju i igraju bitnu, ali mahom negativnu ulogu u našim životima i životima djece.
Jedan je život, živi ga i ugodi sebi - tako se govori i uvjerava ljude, zar ne? I što onda sada hoćemo i zašto se bunimo?
