Cape Music
- poruka: 7.029
- |
- čitano: 731.170
- |
- moderatori:
DrNasty, pirat, Lazarus Long, XXX-Man, vincimus
- +/- sve poruke
- ravni prikaz
- starije poruke gore
Hey Smotana, evo me - gripa me presrela i ne pušta. Ovca kaže da moram pa sam izdržala ali sad kad krenem pjevati čak i s lošim glasom. siiiiiiiiiiiiiiii juuuuuuuuuuuuuuuu
Sakrij me u šapat
na vrelim usnama
i nemoj da me itko pročita,
jer što sam ja
nego tvoja tajna,
nikad naglas izgovorena
već u riječima skrivena,
u slovima zarobljena.
Utopi me u pogled
i smjesti u kutak oka
gdje izvorište suze počiva,
jer što sam ja
nego tvoja tuga
nikad isplakana,
a od sjete satkana.
Umotaj me u zrnce srca
i smjesti na najtoplije mjesto
neka tamo mirno procvjetam
jer što sam ja
nego tvoja ljubav,
još pravim poljupcem neiskazana
u nekom slučajnom dodiru postojana.
Ispleti me u dlan
što stazama života me tebi donio
i u čaroliji trenutka probudio
usnulu od plamenih oluja,
jer što sam ja
nego tvoja sudbina,
nikad kušana,
samo u želji razigrana,
žudnjom ovijena.
I molim te,
nemoj da ikada nestanemo,
da se izgubimo u labirintima obećanja
i da sve u prah odleti
jer što smo mi
nego dvije zvijezde
što u svom sjaju
jedna drugu pronalaze,
samo je svaka
sa druge strane mjeseca.
Potraži me u kišama sunčanih oblaka
tamo gdje su duge već izblijedjele
i magle se sakrile u mokru travu na proplanku tuge.
Donesi mi zoru kao buket raznobojnih snova
da u prvim svjetlima grada
zagrlim nespokoj kojim nacrtano je jutro iznad nas.
I ponekad…
samo sklopi oči,
pa me poljubi okusom ljetne večeri
neka se i mjesec odskita u druge svemire
ostavljajući trag svojih plesnih koraka
u tvome oku.
Moja okrunjena čežnja
daruje ti poljane tihih radosti
i pjesmu pastira pod zvijezdama.
A kad ti na zamagljeni prozor
zakucaju uzdrhtali mirisi šuma,
znat ćeš da vrijedi čekati čaroliju
u vjetru moga dolaska
na zlatnim peronima osmijeha.
U zatišju mokre ulice
dok studen se njiše u odsjaju večernjih zavjesa,
koračam još neispjevana,
svakom misli o tebi neraskidivo zamršena.
Srce mi odzvanja u topotu vilinskih kočija
i u tren nebo se rasplesalo zvijezdama,
svaka kap kiše
kap je žedne žudnje,
topla i odana,
paperjem duše omotana.
I dok skrivam te u stih,
želim te dodirnuti urlikom,
odnijeti u vrtnji vihora u jeku svih svjetova
da svaka se čestica zraka nadiše tvoga postojanja.
Tihim glasom rastrgnutih minuta
šaljem ti pismo ogoljenih uzdaha
da čežnja tvoja nije usamljena,
da negdje se s mojom poigrava,
možda na površini jezera,
u izgubljenom vremenu nečujna.
I sve se čini mogućim…
Jer što su daljine…
ako nisu putevi do tvojih očiju,
što su praznine
ako ne planete do tvoga sunca,
i što je ovo što me pokreće,
ako nije ljubav
koja oduvijek tvojim se imenom zove.
treba mi most koji će prijeći moje rijeke
treba mi uspavanka vjetra u kosi
treba mi šapat umirućih zvijezda
treba mi san u zarobljen u šaci
treba mi neispjevana zebnja istine
treba mi ljubav u korijenu pogleda
treba mi pitomost vremena
treba mi pregažena ucviljena laž
i neka dugačka lađa
što neće zapeti u blatnjavim olujama.
Znaš…
stvarno mi treba toliko toga,
no pristajem na svaku sekundu s tobom
i nije li to ipak sve
što mi treba!?
Kad nas zvjezdani trag rasprši
u istoj svjetlosti,
ja čuvat ću te u smiraju
svojih struna duše…
jer svaki trag u pijesku
utisnuli smo u šetnje zagrljenih sjećanja
noseći i dalje
svaki pečat zlatnih svitanja
čak i onda ako note vjetra
zauvijek nestanu na obroncima pjesama
i snjegovi postanu crni
u zimama na kraju vremena.
Mi ne možemo zalutati na stazama istine,
niti nas tuga može plašiti zvukovima tame
jer ne ispiru nas čežnje svojim jecajima
i ne dotiču nas kiše svojim oblacima.
Sidro našeg postojanja
kovano je istim mislima o savršenstvu
i vrtimo se snagom istog vjetra
srebrnih vjetrenjača snova.
Oluje nam se čine kao lahori
koji ne dodiruju naše krošnje
dok nemirno more prošlosti
krijemo pod palubom očaranja
i lutajući tako plovidbom života
zapleli smo se na istom brodu.