Cape Music
- poruka: 7.029
- |
- čitano: 731.287
- |
- moderatori:
DrNasty, pirat, Lazarus Long, XXX-Man, vincimus
- +/- sve poruke
- ravni prikaz
- starije poruke gore
Da sam pjesma koju voliš
pretvorila bih se u valove
duboke, zelene rijeke
i zaronila u bijelu školjku
tvoga koraljnog uha.
Zaplela bih se kao bršljan
u labirint tvoje duše daleke,
i nastanila se u snove
usnule zvijezde neke.
Vjetar bi spustio
tvoje otvoreno srce
na moj meki dlan,
a ja bih počivala
na usnama tvojim
kao lipa što sniva
svoj zlatni san.
Da sam pjesma koju
u srcu nosiš….
Nisam te se nagledala
pa iako zanimljivog tebe dosta poznam
još uvijek nisam, još uvijek ne znam,
koliko je veliki tvoj zagrljaj duše,
nemjerljive vesele tvoje te riječi,
k’o ruža iz vrta što vječno miriše
tako sad tonove odjeka slušam
i ovu tišinu slatko naruše
glasni dodiri tihih pogleda,
onih što traže odavno tebe,
jedini moj.
Nisam te se nagledala,
niti sam te naljubila,
nisam te se navoljela,
niti sam te naspavala,
nisam ni onda, nisam ni sada,
nisam ni sutra, i nikad neću,
a hoću ja tebe, dragi moj,
i uvijek iznova,
to glasno šapćem
da znaš.
I poslije jučer, danas il’ sutra,
Čekat ću opet susrete naše
i neka jesen, i neka zima,
neka tog vremena kol’ko ga ima,
ne vidim ništa, ne čujem ništa,
samo te dovoljno gledala nisam,
a jesam,
to znam…
A ja onda,
stazama našim odavno šetam
i mislim o tebi voljeni moj,
vjetar k’o dodire tebe osjećam,
mirišem naše obale rijeke,
puno te čekam, daljine skidam,
prepravljam snove u najjaču stvarnost
pa onda te šetam i zajedno sa mnom
mi skidamo mjesec, mi živimo rijeke,
mirisne doline su ponovo naše,
i ne snivam više, ovdje si stalno,
dalek mi nisi, stvaran odavno,
a ja onda, za tebe mili,
ljubavi moja,
čarobno moje,
a ja onda,
to znam…
Samo se noćas pojavi...
Zar ne vidiš koliko te moje srce treba...
Pogledaj u moje dlanove...
Na njima je milijun čežnji...
Pretvorile su se u poseban prah...
Prah sa milijun boja...
To su čežnje....
Želje...
Suze...
Prosute po putu što život se zove...
Samo se noćas pojavi...
Tako te snažno trebam...
Znaš da te ne mogu dodirnuti...
Ali mogu te osjetiti...
Kako nikad osjetiti ne mogu ljude
koji svaki su dan pored mene...
Jer ti si ljubav posebna...
Zbog koje dišem...
Zbog koje pišem...
Zbog koje volim...
O kako volim...
Da od te ljubavi...
Nekad cijelo tijelo zaboli...
Samo noćas se pojavi...
Pogledaj u dlanove moje...
To je put osvjetljen tebi...
Put na kojem se uvijek susrećemo...
Put ljubavi...
Gdje te osjetim kako dišeš...
Gdje te osjetim da si stvaran...
Da si pored mene....
Nismo vidjeli naše jutarnje magle,
one najljepše na početku dana,
nismo osjetili mirisne hladnoće jutra,
ali jesmo spavali nas dvoje zajedno
na onim spomenutim dodirima paperja,
na divno dosanjanim snovima želja,
na svim otkrivenim našim čekanjima,
pored livada divnih, cvjetno – mirisnih trava,
to jesmo, radosno, osjetno, sretno i divno,
nas dvoje…
A jutra ona nedosanjana, mirisno lijepa,
ona će čekati skoru blizinu daljina,
sada sa tobom, jer tu si, kraj mene,
iako nisi,
najdraži moj…
Onda
kada si istopljen snivao
na livadi dalekih sjećanja,
o meni uvijek misli i proteklih želja,
mene si gledao, a onaj pogled,
eh, taj tvoj najljepši zagled
odavno čekan, odavno gledan,
a vrijeme, taj najbolji mogući majstor,
nije te ništa meni izmijenio,
ti uvijek si isti, simpatično luckast,
nešto najbolje, uvijek brižan ,
meni milostan, meni životan,
i nasmijan, nježan, dobrotan,
na livadi dalekih sjećanja,
radosni moj kod njega živote,
onda.
Onda
kada si sav veseo ustao
jedina ljubavi
i mene dočekao….
Papy