Hey Nin, kaj ima? Ma sigurno ona gospođa 404 i gospodin 500 opet šize jer im tamburamo u vrijeme dok drijemaju pa te izbacuju - naročito su vikendom aktivni a šta da ti pričam, uhvatio me neki virus pa ne pušća lako, izgledam k'o zombi crvenog nosa i napuklog glasa evo su počeli vrtjeti zvončiće posvuda, slijedi nam mjesec djeda i bake Mraz a najavljuju zatopljenje, morat će i njih dvoje mijenjati prezime. Pazi na sebe Nin i Mirkec stiže na saonicama - takvo je vrijeme nećemo cjepidlačiti ima li ili nema snijega.....siiiiiiiiiiiii juuuu
Cape Music
- poruka: 7.029
- |
- čitano: 726.575
- |
- moderatori:
DrNasty, pirat, Lazarus Long, XXX-Man, vincimus
- +/- sve poruke
- ravni prikaz
- starije poruke gore
Ponekad se osjećam tugom zaogrnuta,
kad me tvoje riječi zaobilaze,
kad do mene ne stižu,
kad kroz mene ne prolaze.
Ponekad poželim svoj najtužniji osmjeh obući
i nekud daleko, daleko otići,
hodati, lutati
i nikamo ne stići…
Ponekad zamišljam da sam čestica svemira,
da lebdim , nevidljiva ,
u odsjaju nemira.
Ponekad osjećam da nigdje me nema,
da ne pripadam ni u tvoja
ni u svoja vremena…
i poželim da sam baš ono
što nikada nisam smjela biti –
da samo sam krhka , ranjiva
i nježna žena.
Razbijam se o svoje snove o nama,
o pregršt misli o tebi,
razapinjem minute
kroz bezbrojne dane čekanja
na sudar naših svjetova.
Slamam se osjećajući daljinu
kao teret na nepreglednom putu
u nikuda.
Razbijam se o stručak nade,
o sunčana jutra što na kišu mirišu
cakleći se u očima.
Sakupljam trenutke bliskosti
zaostale na rubovima nedodirnutih želja
što uvijek iznova bude se
rasprostirući te po meni.
I sanjam…
…meka naručja bagrema
i kišu suncokreta u tvojim očima
u kojima spava nebo,
kao postelja, toplim bojama prostrta,
za nas.
Čuvam te u dubinama svojih snova
što kroz moje oči tiho promiču
uspavljujući me nježnim notama
koje po mom tijelu ispisuješ
svojim nemirnim prstima.
Skrivam te u sjeni kapaka sklapajući ih
da mi te mjesec iz očiju ne ukrade,
da te ne odvede kao svoju zvijezdu vodilju
ostavljajući me na mračnoj stazi izgubljenu.
Budim te
kada sjeta se u moj osmijeh uvuče
i zaprijeti da tugu u očima zacakli…
…tada nježno kroz stihove
provučem tvoje ime,
od njih ispletem vijenac rime
i u svakom jutru
umjesto tobom,
okitim se njime.
Snaga vječnosti u mojim je grudima
duboko skrivena neznanim ljudima,
ne budi je miris toplih proljeća,
usnula ostaje kroz sva moja stoljeća.
Bjelina svjetlosti u mojim je očima
kao sunce na površini mora kad počiva,
ispod sklopljenih vjeđa ostaje skrivena,
samo u moje misli izlivena.
I vječnost i svjetlost i misao nijema
u mojoj sudbini životom prolivena,
a život toplim se osmijehom brani
od tuge što suzom i bolom se hrani.
U samo jednom trenu
saspeš zvijezde po meni
i ja zasjam tvojim bojama dok me dotičeš.
Slutiš li koliko mi značiš?
U samo jednom trenu
obasjaš me beskrajnim osmijehom
i ja se izlijem u dan kojim i ti ploviš u daljini.
Slutiš li koliko te u meni ima?
U samo jednom trenu
poneseš me u san prepun tebe
i ja se prospem kroz noć dijeleći je s tobom.
Znam da me osjećaš u tišini
Jedan poljubac tih sa svojih usna,
gladak poput sedefa,
upleo si u mrežu uzdaha
ispletenu od niti nadanja,
razapetu po strpljivim daljinama
neumornog čekanja.
Jedan poljubac tih sa svojih usana
sedefnog uzvraćanja,
upleo si u zov dodira ,
dragocjenog kao sjaj bisera
skrivenog na dnu škrinje sa snovima
što rađaju se ispod toplog jastuka
stvorenog od tvojih i mojih
uzdaha.