Muskova hipoteza o simulaciji kozmosa

Ok. Što je po tebi apsolutno i bezuvjetno potvrđeno?

E, sada smo pogodili metu! Ništa. Dobro, ne ništa. Možda bismo mogli reći da je istina bezuvjetna, ali to moramo pretpostaviti čak i ako nismo u pravu jer u suprotnome niti ne možemo promišljati. To je, nažalost (ili na sreću?), nužan postulat. I tako zapravo samo potvrđujemo ograničenost našega razuma. Znači, istina je potvrđena (Osim ako nije.) I onda ta ista istina prikazuje ograničenost, koja sama po sebi potvrđuje razum. (Osim ako nije tako.)

Pojma, ne naziva. (Iako je moguće da ćeš, ako ideš do srži pojave jezika, stići do istoga problema.)

Oprosti, ovo je jednostavno smiješno. Kao prvo, da, cilj mi je istjerati mak na konac, i to se radi tako da se svaka mogućnost (pa i mogućnost o nedostatku mogućnosti) ostavi otvorena - moguća. Ako si ti zadovoljan time što upotrebljavaš pojam koji ne razumiješ, ili ti je barem djelomično nepoznat, to je tvoj izbor. Ali zapitaj se ovo: ako smo zaista osuđeni na polovičnost spoznaje, zašto onda uopće imamo mogućnost postaviti takvo pitanje? I da, želim sve revitalizirati jer onda možemo sve relativno prevladati i koncentrirati se na konkretno. I ne, ne radi se tu o nikakvoj duhovnosti ili tjelesnosti, ili alternativama, već o čistoj potrazi za istinom.

Prva rečenica je odlična. Rijetki to shvaćaju, no bojim se da griješiš na drugim stvarima. Ja uopće nisam nigdje napisao da je svaka mogućnost jednako vjerojatna, niti da nam je nešto "dano". Ako nisam u pravu, slobodno me citiraj. I koje je to pitanje koje pogrešno postavljam?

Gdje si to pročitao? 

Pa naziv i pojam nisu isto. Pojam je logički sklop koji opisuje neku datost, misao o biti onoga o čemu mislimo. Dakle pojam nadilazi puki naziv koji je datost našeg jezika. Prozivaš kolegu NiramX da želi relativizirat spoznaje i time otvoriti prostor za duhovne tlapnje, a sam ne primjećuješ da relativiziraš druge spoznaje koje imamo i tjeraš na naturalističko objašnjenje koje također počiva na istim filozofskim, a ne znanstvenim i dokazanim konceptima, kao i monističko ili pak dualističko - ukratko duhovno. "Duhovne tlapnje" se ne uklapaju u tvoj naturalistički pogled pa možeš reći kako su tlapnje no stvarnost je da je naturalistički koncept podjednako validan kao i bilo koji drugi, ako ne čak i u podređenom položaju s obzirom na znanstvene spoznaje koje imamo. Kvantna teorija je dokinula bilo kakav govor o materijalnim objektima kao apsolutnim stvarnostima. Stvarnost nije analogna, spoznaja nije apsolutna i svijest nije reducibilna.

Ako dakle dijeliš naturalistički svjetonazor, kako se po tebi u njega uklapaju ozbiljni materijalni dokazi koji proizlaze iz recimo NDE fenomena i pokazuju da nakon nečega što nazivamo smrt "ja" nastavlja dalje postojati izvan tijela? Ne možeš jednoznačno odbaciti fenomen bez dublje istrage i to nije intelektualno pošteno. Podaci iz znanstvenih istraživanja koja se bave tim fenomenom imaju ozbiljne argumente protiv naturalističkog objašnjenja. Ovdje nije stvar o duhovnim tlapnjama već o činjenici da ljudski "bazen" znanja i iskustva sadrži spoznaje o fenomenima koji se dijametralno suprotstavljaju materijalističkom objašnjenju. Može netko reći da je to iluzija ili halucinacija, no to se ne poklapa sa samim iskustvom i zapravo je nevješto izbjegavanje odgovora. Ramond Moody, Pim van Lommel, Bruce Greyson, Sam Parnia samo su neki od onih koji su ozbiljno pristupili tome i zaključili da je riječ o stvarnom fenomenu. Hipoteza o svijesti kao "emergentu" ili kako Tnakir kaže elektro-kemijskoj reakciji ozbiljno je uzdrmana i jednostavno nije u skladu sa opažanjima u znanosti. 

Svijest je ozbiljna tema u suvremenoj znanosti, i tu se u suštini svi dijele na dvi struje: materijalističku i monističku. Dualizam je danas najmanje zastupljen među ozbiljnijim tipovima, dok je monizam prevladavajući. Materijalstički je onaj koji tvrdoglavu gura zastarjelu ideju o materiji kao konačnoj stvarnosti, a sama činjenica svijesti opovrgava materijalističku hipotezu. Jedini "izlaz" je odbacivanje svijesti kao stvarnog fenomena - Daniel Dennett recimo.

Pa da. Meni je Dennettov argument nevalidan i ono najbitnije - kosi se sa mojim vlastitim iskustvom. Nevalidan je zato što je svako iskustvo svjesno i svaka spoznaja se događa u svijesti. Zato kažem da je svijest ireducibilna datost, aksiomatski koncept. Roger Penrose ima dobru teoriju, zajedno sa Stuart Hameroffom gdje govori o tome. Godelov teorem je prepreka konačnoj spoznaji svijesti; znanje o nekom sustavu unutar sustava nikad neće biti apsolutno. 

Ja sam imao nekoliko nesvjesnih i polusvjesnih iskustava, vecina njih su bila pod utjecajem alkohola. Jesam ti sjebo teoriju?

Sori, van si mog područja, ja sam završio elektrotehničku, pa poslije fesb, nisam imao nikakvog dodira sa filozofijom pa ću se lagano i pristojno povući iz rasprave dok ne dodjete do Hitlera, onda cu se ponovo ubaciti :)

 U znanosti se sigurno ništa ne dijeli na materijalizam i monizam. 

 Ja se isto slažem da treba napraviti komrpomis, laprdanja ljudi na umoru u polusvjesnom stanju treba uzeti kao empirijske dokaze, do tad znanost nikad neće napredovati...