Evo me,
stojim tu,
prepuštena opet dahu šume
i samo jednim dodirom prstiju i hrastove kore
otkrivene su tajne života što u meni drijema.
Zaplićem se u pletenice šarenih ptičjih pjesama
pa poletim u šuštaj grana
u želji da se izgubim
na nekom nepoznatom puteljku.
U hodu plahih mirisa
susrećem izrezbareni vjetar
i sklopljenih očiju
zaplešem s bijelim sjenama dana
i ne obazirem se na korake zaborava
što ukrast će me, znam,
jer ogrnula sam istinu trenutka
i uronila u dubinu godova na panjevima
pa rastopljena u svjetlosti sunca
budna sanjam…
Polegni me među sitno poljsko cvijeće
da mi vjetar na licu nacrta ravnice
neka mi se oči oboje
u boje dalekih srebrnih leptira
i uzmi me
kao kapljicu bistrog oka
pa me stavi u dlanove
da ugriješ drhtaje duše…
onda zaplovi sa mnom
na valovima šumskih priča
i sakrijmo se u pjesmu cvrčka
sami kao oblutci na obali
u sjaju krila krijesnice…
I dok mi tvoje obećanje raspliće kosu
gube se tragovi strahovanja
otapaju se zaleđene rijeke
koje me poznatim mostovima
prenose u tvoju tajnu
u kojoj lutam bez ključeva povratka
bez šaptanja na ramenu
što smijem, a što ne smijem
samo uronjena u oblake naše postelje
nestajem u snu
većem od svih snova
ikad poželjenim ikad sanjanim….