Svake večeri
dok gasi se dan,
ti u mom oku osvaneš– tugom,
i nosim te u svom pogledu
i u čekanju
beskrajno dugom…
I svake večeri
ja te ponovo
u plašt nade oblačim
dok osmjeh sa usana
u crnu tugu presvlačim…
Svake večeri
dok gasi se dan,
ti u mom oku kao zora svićeš
i lutaš kroz mene
kao da ne znaš´di ćeš…
A znaš
da u mom srcu
tvoje mjesto postoji
sve dok ono
svoje tihe otkucaje još broji…
A znaš
da svaki atom mene
za tvojim osmjehom,
za tvojim poljupcem,
za tvojim dodirom želi da krene…
I zato ne lutaj…
na svoje mjesto u mom srcu se vrati,
jer jedino ako si tamo
svu svoju beskrajnu ljubav
mogu ti dati.