Otkrivena moguća kozmička "prečica" do Marsa

I dalje mi je nejasno. Ako se ne koristi "praćka" TJ gravitacija asteroida, kako se dobije brzina ili "kraći put".?

Nema ovdje govora o ikakvom korištenju asteroida kod putovanja. Radi se samo o tome da je putanja asteroida iskorištena u modelu kako bi se pronašao brži put do Marsa. Zašto? Zato što je puno lakše ubaciti u model postojeće orbitalne parametre nego tražiti optimum simuliranjem i ispitivanjem milijuna nekakvih random putanja. Nije ovo ništa revolucionarno niti se brži put nije mogao naći i ranije, stvar je u tome da se u modelima obično prioritizira efikasnost (što niža potrošnja goriva) a ne brzina - zato se obično koriste gravitacijske praćke. U ovom slučaju ne koriste se praćke (jer je prioritet brzina a ne ušteda goriva), a autor čak spominje da bi se morao koristiti napredniji pogon (npr. nuklearni) od uobičajenog. U istu svrhu (efikasnost) se kod modeliranja tradicionalno koriste ravne orbitalne plohe (Mars i Zemlja su praktički u istoj orbitalnoj ravnini) dok su ovdje kod traženja rješenja ispitane pune 3D putanje - sa znatnom inklinacijom, odnosno odstupanjem od ekliptike. Ukratko, ovo jest zanimljivo rješenje i put jest brži ali je vrlo energetski neefikasno rješenje a praktički i neostvarivo sa trenutnom tehnologijom. Moglo bi se razmotriti u slučaju slanja ljudi na Mars (da se skrati izloženost radijaciji), no za ostalo nema baš smisla čak i uz napredniju tehnologiju.

@zzib

 

Ne kužim, pišeš nebuloze, ja objasnim o čemu se radi, lupiš mi td i onda napišeš praktički isto što sam ja napisao. Otrijezni se.

Malo sam razmišljao 

 

Ako se ne koristi gravitacijska "praćka" (flyby) planeta ili asteroida, brzina i efikasnost putovanja svemirske letjelice dobivaju se upotrebom naprednih pogonskih sustava, optimizacijom putanje ili iskorištavanjem vanjskih izvora energije.Evo glavnih metoda za ubrzanje i postizanje "kraćeg puta" bez gravitacijske asistencije:1. Intenzivno raketno ubrzanje (Direktna trajektorija)Umjesto oslanjanja na gravitaciju, letjelica koristi snažnije raketne motore (obično na kemijsko gorivo) za direktan let prema cilju.Oberthov efekt: Ovo je najefikasnija tehnika raketnog ubrzanja. Letjelica pali motore dok je u najnižoj točki svoje orbite (najbliže Suncu ili planetu), gdje se kreće najbrže. Zbog fizike ubrzavanja pri velikim brzinama, ovo sagorijevanje daje puno više kinetičke energije nego isto takvo ubrzanje u dalekom svemiru.Veća početna brzina: Jednostavno korištenje jače rakete-nosača (npr. Saturn V, Starship) pri lansiranju sa Zemlje, čime se postiže veća brzina pri napuštanju Zemljine orbite.2. Električni i ionski pogon (Konstantno ubrzanje)Ionski motori (kao na sondi Dawn ili satelitima Starlink) ne daju veliku početnu snagu kao kemijski, ali mogu raditi neprekidno mjesecima ili godinama.Prednost: Troše izuzetno malo goriva. Iako ubrzavaju polako, na dugim relacijama postižu izuzetno visoke konačne brzine."Kraći put": Ovim pogonom se ne mora letjeti po klasičnoj eliptičnoj putanji (Hohmannov prijelaz), već se može letjeti direktnije.3. Solarna jedra (Korištenje sunčeve svjetlosti)Solarna jedra koriste pritisak zračenja sunčevih fotona na velike, reflektirajuće površine.Kako funkcionira: Sunčeva svjetlost konstantno ubrzava letjelicu bez potrebe za gorivom. Japanska sonda IKAROS uspješno je koristila ovu tehnologiju.Ubrzanje: Najefikasnije je blizu Sunca gdje je pritisak zračenja jači.4. Nuklearni pogon (Toplinski i električni)Nuklearni toplinski motori koriste nuklearni reaktor za zagrijavanje pogonskog goriva (poput vodika), postižući dvostruko do trostruko veću efikasnost od najboljih kemijskih raketa.Prednost: Omogućuju brže putovanje do vanjskih planeta jer ne ovise o gravitacijskoj praćki.5. Optimizacija putanje (Geometrija)Hohmannov prijelaz: Ovo je energetski najefikasniji način putovanja između dvije orbite, ali nije najbrži.Direktni prijenos (Direct Transfer): Umjesto dugog kruženja, letjelica ide direktnom putanjom. To zahtijeva znatno više goriva, ali drastično smanjuje vrijeme putovanja.Sažetak:Bez "praćke" se brzina dobiva iz veće količine goriva (snažniji motori) ili dugotrajnijim, konstantnim ubrzanjem (ionski motori/solarna jedra).Napomena: Prema rezultatima pretraživanja, gravitacijska praćka ostaje najefikasnija metoda za teške letjelice koje idu u duboki svemir, dok su gore navedene metode često ograničene ili skuplje za iste brzine.

Tko financira ove "holivud studije" i sa čijim parama?

Ovo je komično...

Kako nitko nije spomenuo da postoji i problem u svemiru kod velikih brzina a to je "kočenje", kad se približimo cilju. Kontra produktivan problem , hoćemo veliku brzinu da što prije dođemo do odredišta a imamo ograničenje mase broda i ograničenje goriva.
Kako u vakuumu nema kočnica, niti usporavanja moramo koristiti gorivo i motore u kontra smjeru da bi smo smanjili brzinu, znači rikverc 😅

Možda smo previše gledali glupih SF filmova, ono kad zvjezdani razarač ili kako li se zove pa iz brzine svjetlosti stane u trenutku sekunde.

Uopće ne kužim i ako ikad izvedemo neki blizu brzine svjetlosti prijevoz kako ćemo usporiti ,,to će biti enormna potrošnja energije.

Laički razmišljam da pri što većoj brzini trebalo bi ići bliže velikom objektu, proporcionalno brzini jel, da nas njegova gravitacija privuče u orbitu, inače ako je prebrzo ili nedovoljno blizu masivnog objekta bi promašili orbitu. A tu bi bio problem kod velikih brzina ulaz u atmosferu, trenje i zagrijavanje, što iziskuje bolji štit, težina letjelice, što donosi poznate probleme lansiranja a to su ogromni motori , ogromna potrošnja goriva i veća raketa s više goriva.

Da, gravitacija objekta se može iskoristiti i za kočenje, kao i za ubrzanje, no ključ je s koje strane se prilazi. Ako se prilazi objektu sa stražnje strane njegove orbite oko Sunca doći će do ubrzanja letjelice jer gravitacija objekta privlači letjelicu i prenosi dio orbitalnog momenta na letjelicu - ubrzava ju (na tom principu funkcionira gravitacijska praćka). Ako se prilazi s prednje strane orbite opet gravitacija privlači letjelicu ali sada dolazi do usporavanja letjelice jer orbitalni moment sada ima suprotni predznak u odnosu na moment letjelice. No, generalno, da li će letjelica biti uhvaćena u eliptičku orbitu oko objekta ovisi o njenoj brzini - ona mora biti manja od brzine bijega (koja ovisi o udaljenosti od objekta, veća je bliže objektu), što znači da će i u drugom slučaju putanja biti hiperbolička ako je brzina prevelika, odnosno letjelica nije dovoljno usporena.