Slika digitalna, mane još vidljivije

Ma pljujem po cijeloj TV industriji jer žive u vremenu pola stoljeća iza nas.

Još uvijek je standard. CRT televizori nisu u stanju prikazati ikakvu drugačiju sliku osim interlaced. DVB-T prijemnici i DVD playeri, kada ih spajaš na CRT televizor kroz scart ili composite out daju isključivo interlaced signal. Progressive je počeo ulaziti u modu tek otkako je plazmi i LCD televizora. A ruku na srce, još uvijek je u HR CRT televizor standard, i bit će još barem deset godina.

A što se deinterlacea tiče, sorry kid, ali ti algoritmi bi trebali biti rješeni od strane proizvođača :)

Pa neka DVB prijemnici isporuče interlaced izlaz kad ih spajaš na CRT-ove. Neka bace pola informacija kroz prozor, koja se i onako ne vidi na tim monitorima. A neka sve radi kako treba za ljude koji idu u korak s vremenom :0)

Pa i jesu riješeni, ali jednom uništena slika može biti samo manje ili više loše deinterlacana.

To ti je zbog efekta velike guzice. Gleda ženska razvučenu sliku i govori: "hm, kad ovako prebacim, ona glumica ima veće dupe nego ja, ostavit ću ja ovako".

Sve se više i ja to za tebe pitam...

Hoćeš reći da je ista količina informacije u p50 i i50?

Nadam se da ne...

A argument je?

Interlacean video ima jednako informacija kao i progresivni, uz fluidnije pokrete samo ako ima duplo veći framerate, a u upotrebu se uveo isključivo zbog načina rada CRT-a i ljudske percepcije.

Upravo glavni problem kod deinterlace-a je to što nedostaje ogromna količina informacija - između 0% i 50% ovisno o "pokretu". Ako se prizor potpuno promijenio tada nedostaje 50% informacije. To je argument koji govori u prilog činjenici da progresivna slika ima više informacija. Iz progresivne lako možeš napraviti interlaced (istog framerate-a), a obrnuto je problem - informacije je lakše oduzeti nego pokušati rekonstruirati aproksimacijom.

Naravno, ovo sve vrijedi ako framerate interlaced video   definiraš kao broj poluslika u sekundi. Ako definiraš kao broj parova poluslika (broj "kompletnih" slika) onda to naravno ne vrijedi, ali samo zato što po definiciji jednaki framerate znaći zapravo duplo veći framerate u korist interlaced video.

Upravo to. Ukoliko nema, događa se da si izgubio pola informacije, odnosno parne i neparne linije po odgovarajućem fieldu.

Ovdje bih dodao da još jedan razlog zašto je "i" postao miljenik analogije - a to je količina informacije. U nekompresiranom svijetu (analogiji) količina podataka kad udvostručiš broj slika se udupla. Uzimajući u obzir tromost oka kojem možeš podvaliti dvije poluslike i ono će i dalje biti zadovoljno, interlaced signal se nametnuo kao savršen način za dobivanje fluidnijih pokreta uz zadržavanje iste količine podataka i prividne količine informacije koju oko dobije.

U digitalnom svijetu, u kojem se koristi kompresija prije prijenosa padataka, argument količine podataka pada u vodu. p25 ili p50 je tu negdje kad se kompresiraju, i zahtjevaju manji bitrate nego interlaced signal.

I zato je proces deinterlacinga horor. Još kad uzmeš u obzir da linije nisu samo sekvencijalne u vremenu, nego i pomaknute u prostoru, dobiješ nešto je nemoguće ispravno prikazati - osim na CRT televizoru.

'I' je nastao zbog limita tehnologije u to vrijeme kad je nastajao. Bio je problem progurati količinu podataka cijele slike, pa su se dosjetili da guraju duplo manju sliku duplo većom frekvencijom. I eto nam naslijeđa stare tehnologije.

Zapravo je ispravno pisati 25p i 25i, gdje je normalno da 'i' varijanta ima 50 fieldova. Danas se eksperimentira i s stvarnih 50 frameove u sec (pravih progresivnih - cijelih), pa postoji i p50 varijanta, ali mislim da to još nije nigdje u funkciji u smislu broadcastinga. Bez obzira na to ako kompariraš p25 i p50, tada p50 ima duplo veći broj frameova, pa je komprimirani file duplo veći. A interlacani stream pri manjem bitrateu je kvalitetniji od progresivnog u smislu kvalitete prikaza.

Naravno da su fieldovi u interlace streamu vremenski pomaknuti u odnosu na frame, to je najmanji problem. Problem je što su ti fieldovi različiti. A deinterlacanje je nauka za sebe i može se napraviti poprilično dobar materijal, premda nikada ne savršen.

Zapravo stoji to što kažeš više-manje, ali kad već cijepidlačimo :o)..

U stvari, nema to veze s samom kompresijom ili bolje rečeno kodekom. Radi se o grupiranju više frameova u gop-ove, gdje se ionako prikazuju razlike u tim frame-ovima. Ako uzmeš npr. *avi format ili neki drugi koji ne koristi gopove i koristiš isti avc/h264 kodek, ili bilo koji drugi, razlika će biti dupla jer je 50fps = 2 x 25fps. Duplo veći broj framea = duplo više podataka. Svaki frame je za sebe i komprimirao ti to čime hoćeš, rezultat će biti cca x2. Vjerujem da je situacija drugačija u gop varijanti, ali nisam probao jer mi niti jedan koder ne želi raditi 50fps u gopu (u frameu ide). Evo primjera;

Potpuno je svejedno koje su postavke kodiranja, bitno je da su iste za oba file-a. I naravno da je pri istim postavkama p50 veći, pa to govorim cijelo vrijeme. I pri istim postavkama je 2 x fps, tj 2 x bitrate = 2 x veličina filea. Vidi sliku 1. vidi se i fps i bitrate.

 Emitira se, itekako. za evropu su, kroz EBU dogovorena 4 formata. Prvi je, pogodi - 720p/50 (drugo je pitanje što je na ulazu u produkcijski lanac, ali to vrijedi za sve formate), kod onih koji emitiraju 1080i/25 često na ulazu koriste 1440 vodoravne rezolucije, a 1080p/50 neće tako skoro zaživjeti jer treba veću propusnost a slobodnog "etera" nigdje...

Kao da su mene pitali... :0) Još samo da dođe kod nas...

Ja sam s prethodnim postom odustao od daljnjeg objašnjavanja, ali vidim da ti još imaš snage. Sretno...

Bitrate je podatak koji ti postavljaš i predstavlja postavku za koder. Ako je različit bitrate ne možeš tvrditi da su iste postavke, jer nisu. Naravno, ako ima više frame-ova (više podataka), a isti je bitrate, koder mora postići veći stupanj kompresije, koji može postići s ili bez gubitka podataka (kvalitete)

Očito nisi shvatio moju poantu, a ta je da je gop postupak kompresije podataka u kojem se ne kompresira sadržaj jednog frame-a, već se smanjuje količina podataka korištenjem sadržaja s prethodnog (ili više prethodnih) frame-ova. Ako bez obzira na to, to je opet ništa drugo nego jedna metoda kompresije. Što je manja količina promijenjenih podataka, to je ta metoda kompresije učinkovitija.

Kako je razlika između dva frame-a kod p50 manja nego kod i25, p50 ima veći stupanj kompresije bez gubitka kvalitete, pa zbog toga se postiže ista kvaliteta   uz manju omjer bitrate/količina sirovih podataka. Kako je količina sirovih podataka duplo veća, p50 ipak zahtjeva veći bitrate, ali ne duplo nego nešto manje ili znatno manje, ovisno o samom videu.

Ono što je tebe tu možda zbunilo je to što program možda sam postavi veći default bitrate za veći framerate.

Ako se imaš volje igrati, pokušaj jedan film kodirati u i25, te taj isti film kodirati u p50 s istim bitrateom, s 50% većim bitrateom i s duplo većim bitrateom, pa pogledaj rezultate (kvalitetu, ne veličinu file-a, s obzirom da je veličina file-a tu ulazna veličina).