Najradije bih se zavukla u rubove koverte
da njome doputujem do nekog toplog
poznatog sjevera
gdje me čeka nevjerica trenutka
kad sve ptice s trga u isti mah
polete prema bijelom oblaku zvijezda.
Jer čuvam za tebe poljubac ispod imele
i sve samotne kolosijeke bježanja
do tvojih još dodirom neoćutjelih koralja
i plavih ledenih ruža
dok se u glatkoći vrhova prstiju krije
moja pitomost divljih orhideja.
I nitko neće znati
zašto kišom nebo je zajecalo
a sve tišine izgubile se u pjevu flaute jutra
koje bit će ukrašeno suncem kao brošem neba
koje uspavano će se protezati po licima prolaznika
a u mom koraku dozivati kastanjete daljina
u plesu flaminga sudbine.
Ostaje mi čekanje….
kao još neotvorena škrinja s blagom
kao ne rascvjetana trešnja
kao zora što nakon neprospavane noći
sviće posve drugim bojama
još uvijek neprobuđena i neraspletena
jer povezale su je noći tolikim nitima
da sve postaje neraskidivo.
Ostaju mi staze…
koje vode do tebe…