Ne mislis da je djecije poimanje necega znacajno drugacije nego nas odraslih?
A sarkazam ne koristim kao odstupnicu - kod mene je ukljucen po defaultu jer je puno zabavnije.
Imamo nova kola radi dojma, imamo stav kad nemamo pojma...
Sjeverna Irska != Irska
Povijesno nisu različite, osim što su protestanti organizirano i državnom prisilom naselili u tih par sjevernih grofovija Irske svoje stanovništvo. Kasnije su čudnim izbornim zakonima održavali vlast protestantske manjine da je čak premijer rasističke Južnoafričke republike javno izjavio da bi mijenjao sve svoje zakone za jedan iz Sj. Irske. Ne znam kakvo je sad stanje tamo, ali volim povijest pa sam čitao i o tome. O tom rasizmu prema katolicima u Ulsteru 60-tih i 70-tih se javno ne govori kao o drugim rasizmima, bitno je da nama spočitavaju greške, a o odnosu prema nama, pa nismo mi Mandeala ili King , mi patimo u tišini bez podrške svijeta.
Ovo za temu komentar.
Prema kršćanstvu Bog ne kažnjava čovjeka, nego čovjek sam bira put, pa pošto svaki put ima i odredište tako i biranjem puta negdje stigneš. Kažnjavaš ili spasavaš sam sebe. Autor se bavi nečim o čemu očito malo zna.
...tada je to bolest, a bolest nije grijeh....
evo, ja sam primjerice bolesno lijen, a još bolesnije pohotan, a vjerujem da bi se još koja boleština našla...
znači li to da nisam grešnik i idem u raj svejedno?! 
nisi ti još ništa prošao, to je samo faza
ustvari je vjera još u tebi, a ovo je sve tvoj uzaludni pokušaj negiranja - klasična faza koja nastupa poslije razočaranja, onda ide mirenje sa sudbinom i prihvaćanje
za godinu, maksimalno dvije, postat ćeš histeričar
Imamo nova kola radi dojma, imamo stav kad nemamo pojma...
...tada je to bolest, a bolest nije grijeh....
evo, ja sam primjerice bolesno lijen, a još bolesnije pohotan, a vjerujem da bi se još koja boleština našla...
znači li to da nisam grešnik i idem u raj svejedno?!
Mislim da se kolega krivo izrazio,pa da ti parafraziram:
Imaš određenu devijaciju u usporedbi na "savršenog" čovjeka,koja se može smatrati bolešću,
ne u medicinskom smislu,već više kao poremećaj.
Imamo ih svi,da ne misliš da te optužujem ili vrijeđam sasvim je normalno.
U kršćanstvu se one shvaćaju poput križa,s kojim se treba nositi.Prepustiti im se jest grijeh,
izričito radi toga što to svojevoljno radimo.
To što svi imamo neke preference,ma koliko čudne one bile,ne znači da su ispravne.
Imati relativan moral ovisno o pojedincu bi bilo detrimentalno po društvo,upravo radi toga
što bi se izgubila sva važnost zakona i nastupio bi opći kaos.
Ukratko,imati pohotnost nije grijeh,upražnjavati je grijeh.
LP :)
Ne odobravam toliko degradiranje bilo čijeg vjerovanja.
Pogotovo kada je za ateistički pogled potrebno puno više vjere nego za teistički,čisti iz
perspektive matematičke nemogućnosti.
Jedan lijep citat na kraju,preporučio bi Berlinskog:
“Has anyone provided proof of God’s inexistence? Not even close. Has quantum cosmology explained the emergence of the universe or why it is here? Not even close. Have our sciences explained why our universe seems to be fine-tuned to allow for the existence of life? Not even close. Are physicists and biologists willing to believe in anything so long as it is not religious thought? Close enough. Has rationalism and moral thought provided us with an understanding of what is good, what is right, and what is moral? Not close enough. Has secularism in the terrible 20th century been a force for good? Not even close, to being close. Is there a narrow and oppressive orthodoxy in the sciences? Close enough. Does anything in the sciences or their philosophy justify the claim that religious belief is irrational? Not even in the ball park. Is scientific atheism a frivolous exercise in intellectual contempt? Dead on.”
― David Berlinski, The Devil's Delusion: Atheism and Its Scientific Pretensions
Ne slažem se sa tvojim mišljenjem, ali ću do kraja života braniti tvoje pravo da ga kažeš. - V. (Iz Hrvatske, s ljubavlju)
nisi ti još ništa prošao, to je samo faza
ustvari je vjera još u tebi, a ovo je sve tvoj uzaludni pokušaj negiranja - klasična faza koja nastupa poslije razočaranja, onda ide mirenje sa sudbinom i prihvaćanje
za godinu, maksimalno dvije, postat ćeš histeričar
Takvi završe kod neokatekumena pa me pilaju da im pristupimn, ne kuže da ja ne šetam po krajnostima
Ajde, neokatekumeni još i nisu sekta, a dobro da ne završi u sekti, pune su sekte bivših ateista Svatko od tih malo ekstremnijih kojima uloga običnog vjernika RKC ne paše, pa traže veći angažman kroz sekte i pokrete obično mi počinje priču sa "bio sam ovakav ili onakav . . .". Nema se on što ljutiti na primjedbu, svatko od nas je vidio takvih.
Ne slažem se sa tvojim mišljenjem, ali ću do kraja života braniti tvoje pravo da ga kažeš. - V. (Iz Hrvatske, s ljubavlju)
...tada je to bolest, a bolest nije grijeh....
evo, ja sam primjerice bolesno lijen, a još bolesnije pohotan, a vjerujem da bi se još koja boleština našla...
znači li to da nisam grešnik i idem u raj svejedno?!
Mislim da ti ni jedna religija ne bi to prihvatila kao bolest, ne bi čak ni superliberalna religija koja je u trendu s modernim spoznajama (osim ako stvarno ne boluješ od nekog poremećaja ili bolesti tipa depresija, anemija, hipersomnija ili neki od seksualnih poremećaja....).
Osim što tu tvoju tvrdnju pobija milijardu i dvanaest primjera uzduž i popreko povijesti i geografije...čak i u knjigama religije koju ti vjeruješ (ne moram ni znati koja je to, pošto je svaka) moral je izrazito relativna kategorija...
Koja je onda svrha života, kad se rodiš, strpaju te u vrtić, kad ostariš u starački dom. U međuvremenu plaćaš račune. To je logički paradoks svih ateistićčkih filozofa.
Svrha života je sam život i postojanje.
Svrha života je sam život i postojanje.
A ja upravo o zaključcima koji impliciraju iz toga stava i o logičkom paradoksu ateističkih filozofa koji ga zastupajui.
Osobno se vodim sljedećim: Ako sam živ i svjestan sam sebe, okruženja i svog postojanja, tada je možda suvišno se pitati koja je svrha moga života. Jer naprosto tu sam. I očito nije moglo biti drugačije, tj. da je, tada bi bilo i opet bih imao svoje misli i opet bih se možda pitao zašto sam tu gdje jesam.
Dakle, želim reći - tako je kako je. I trudim se živjeti po savjesti (i raditi ono što volim), ali i naputcima starijih i mudrijih ljudi od mene. Bolje rečeno, uvažam njihove savjete i razmišljam o njima.
nisi ti još ništa prošao, to je samo faza
ustvari je vjera još u tebi, a ovo je sve tvoj uzaludni pokušaj negiranja - klasična faza koja nastupa poslije razočaranja, onda ide mirenje sa sudbinom i prihvaćanje
za godinu, maksimalno dvije, postat ćeš histeričar
Ma to je ono kao odrastao, pa onda kao, raskrstio sa svim iz "djecijih" dana... ne zna bas za sve ni zasto, ali da ispadne odrasliji . :)
Obrambeni mehanizam na visoki intelekt, moze se filozofirat 1000 godina al ukratko bog je to. Jedino se ne slazem sa tim da su ljudi iz lovacko-sakupljackog drustva presli u agrarno zbog 'velikog boga'. Neime napredak je vezan uz resurse odnosno nedostatak istih. Kad nisi imo vise bobica poceo si ih sadit. I danas postoje plemena koja zive nekim oblikom lovakco-sakupljackog i sva su nerazvijena, a mahom svi imaju u tom nekom radiusu kretanja dovoljno bobica + x stvari koje ima trebaju. Napredak ili nenapredak svega pa i religije je povezan s punim ili praznim zelucem i pitanjem kako rjesit taj problem.
Menio je interesantno to kako ima ljudi koji znaju otići u krajnost (ne nužno oni iz jedne krajnosti), pa postanu vjerski fanatici ili dođu blizu toga. I to se često dogodi ljudima koji su doživjeli neku nesreću ili nevolju. To im bude okidač.
Pozitivan stav cijenim, došao iz prakse ili teologije.
Govorio sam o paradoksu ateističkih filozofa. Oni svoje stavove zasnivaju samo na kritici vjere, sami jedinki ne nude ništa, ili prazninu ako ćemo pravo. Nudeći prazninu priznaju da nude besmisao, a ako je spoznao da mi nudi besmisao zašto besmisao nudi sa pozicije smisla.
Pozitivan stav cijenim, došao iz prakse ili teologije.
Govorio sam o paradoksu ateističkih filozofa. Oni svoje stavove zasnivaju samo na kritici vjere, sami jedinki ne nude ništa, ili prazninu ako ćemo pravo. Nudeći prazninu priznaju da nude besmisao, a ako je spoznao da mi nudi besmisao zašto besmisao nudi sa pozicije smisla.
Zašto je to paradoks? Vodeći se tom logikom ispada da bi filmski kritičari trebali prvo sami snimiti film ili makar odraditi neku bitniju rolu da bi ih to kvalificiralo za kritiku. Primjer nije savršen, zato lijepo molim da ne pričamo o primjeru nego o onome na sto on ukazuje. Kritizirati vjeru (/religiju) je dobra stvar jer vjera može imati više logičkih i drugih rupa nego švicarski sir, a to je dobro zato što je manja gustoća privida uvijek bolja od one veće, u kojoj je čovjek praktično rob vlastitih zabluda.
Za inteligentnu osobu koja traži smisao ili neki, recimo to tako, viši smisao, praznina i besmisao su zapravo poželjni jer će je tjerati na traženje i preispitivanje umjesto da samo prihvati što joj se ponudi na tanjuru, kao što to čini najveći broj vjernika u ovo i ono. Oni manje inteligentni isto nisu u lošijoj poziciji ako im je smisao stvarno cilj, a ne izgovor za nešto drugo i treće, jer će im potraga vremenom brusiti i jačati inteligenciju taman i da su krenuli s čajnom žličicom iste.
Kad preispitivanjem dođeš do besmisla a nastavljaš besmisao objasniti smislom e to jest paradoks.
Ne kužim zašto inteligenciju trpaš u ovo na taj način o preispitivanju inteligentnih. Mačke i psi neće preispitivati ni smisao ni besmisao, oni će po instinkltu, a ljudima instinkt nije dovoljan, baš zato jer su inteligentni, a jedini ostaje kad se govori sa pozicije smisla o spoznaji besmisla.
Osim što tu tvoju tvrdnju pobija milijardu i dvanaest primjera uzduž i popreko povijesti i geografije...čak i u knjigama religije koju ti vjeruješ (ne moram ni znati koja je to, pošto je svaka) moral je izrazito relativna kategorija...
Ne lupetaj gluposti ako ne znaš o čemu govoriš, moral nije izrazito relativna kategorija. Nikad bio, niti će biti. Nisam govorio o tom moralu, no ako ćemo baš raspravljati, i taj religijski moral zasnovan je upravo na našoj savjesti. Svugdje je ljubi, budi milosrdan i "ne ubij nevine" i to su univerzalni principi u svim velikim religijama otkako je svijeta i vijeka. A proizašao je iz naše svijesti, savjesti, dakle našeg zajedničkog morala. Meni je iskreno žao tebe ako ti u sebi nemaš savjesti ili ne razumiješ ovo napisano.
Smisao zivota je pi*ka. Iz nje smo svi ispali i vecinu zivota se pokusavamo u nju vratiti (na malo drugaciji nacin, ali svejedno).
Smisao zivota je pi*ka. Iz nje smo svi ispali i vecinu zivota se pokusavamo u nju vratiti (na malo drugaciji nacin, ali svejedno).
Žene bi ti napisale da je smisao života k...c jer smo svi iz njega došli...
Na što točno misliš? Referiraš se na konkretne radove ateističkih filozofa ili općenito na kritiku vjere od strane ateista?
Mislim na bit i odnos ateizma prema jedinki, život jedinke svode na vremenski interval iza kojeg ide ništavilo, dakle, besmisao. a onda smisleno objašnjavaju život sa pozicija besmisla od kojeg su krenuli.
Žene bi ti napisale da je smisao života k...c jer smo svi iz njega došli...
Eto, onda mozemo povuci zakljucak iz svega toga skupa i rijesili smo problem. :D
Žene bi ti napisale da je smisao života k...c jer smo svi iz njega došli...
Eto, onda mozemo povuci zakljucak iz svega toga skupa i rijesili smo problem. :D
Dosadi i ona stvar, budi siguran u to
Eto, onda mozemo povuci zakljucak iz svega toga skupa i rijesili smo problem. :D
Dosadi i ona stvar, budi siguran u to
kako kome :-))
Heh, želiš li reći da ne može postojati smisao dok god je život sasvim određene jedinke ograničen u vremenu? Život u nekom obliku i ekspresiji životnosti je uvijek tu - u tom smislu život je vječan. Jedinka je smrtna, ali ako pogledaš stvaran život, ogromnu većinu jedinki smrtnost uopće ne sprječava da sveukupnosti života dodaju khm... svjetlo svoje vrlo jedinstvene iskre
Ja govorim o temeljnom paradoksu ateistićčkih filozofa. Svi smo mi samo jedinke i kao takvima nam se obraćaju svi. Vjera taj paradoks nema, ona i govori o smislu i života i postojanja.
Možemo govoriti o biloškom instinktu, to imamo, ali razina tog instinkta kod mačke i čovjeka nije jedno te isto ipak čovjek ima inteligenciju.
ma kakva svrha? nisam alat da imam svrhu, ja nemam nikakvu svrhu niti me ona zanima, samo bi ometala moju slobodu... kakvu svrhu imaju vjernici, da se spase smrti? zašto vam je tako teško prihvatiti smrt, pa nije vas bilo ni prije rođenja zašto vas bog nije spasio tog nepostojanja prije rođenja ono je isto "strašno" kao i nepostojanje poslije života
