Većina stvari se može tumačiti na više načina, pa tako i korisnost Ive Josipovića na pozicijji predsjednika države. Ako uvažimo činjenicu da Hrvatska po Ustavu ima predsjednika i da su direktni troškovi njegovog ureda više-manje unaprijed određeni, možemo zaključiti da bismo taj trošak imali u svakom slučaju, jer proizlazi iz Ustava, a ne iz činjenice da je Josipović presjednik. S druge strane da nemamo Josipovića imali bismo Bandića (ušao u drugi krug), ili nekog od ostalih visiokopozicioniranih kandidata: Andriju Hrebranga ili Nadana Vidoševića(!). Možemo dakle birati ili da uopće nemamo predsjednika (što povlači malo veće posljedice nego što se na prvi pogled čini) ili da od gomile šugavih izaberemo najmanje šugavog. Kada vidim tri imena koja su se plasirala neposredno iza Josipovića, on odjednom djeluje poput spasitelja. Hvala ti, hvala, Kuhana Pileća Nogo što si se kandidirao!
Što se članka tiče, kako je uloga predsjednika u RH uglavnom simbolična, upravo davanje (simbolične) podrške onima koji nešto rade je ono što predsjednik može učiniti da promovira određene vrijednosti. Ne može donositi zakone, ne može ukidati poreze i namete, ne može smanjivati kamate i otvarati poduzetničke zone, može se samo slikati s nekim i dati mu podršku. Nije li onda bolje da se slika s IT startupom, nego recimo Zdravkom Mamićem?