Zašto bježe programeri?

 Moj odlazak iz ovih krajeva je uvijek bio vezan uz nepotizam, korupciju, nikakvo sudstvo, nepravednost, mentalni sklop, nekulturu... a na zadnjem mjestu bi bili financijski razlozi. Naravno lako je meni sa moje trenutne pozicije to pisati, ali slično sam razmišljao i kada nisam imao za osnovne potrebe. Novac je sredstvo, ukoliko birate između raditi 24h da bi imali hrpu love ili manje hrpe i više slobodnog vremena za živjeti život sa sebi dragim ljudima nemojte se zeznuti jer na kraju sve možemo kupiti osim vremena.

Žešći BS. Kad čovjek nema osnovne stvari u životu, onda mu se živo jebe za korupciju, sudstvo i sve ostalo jer ima prioritet stavit nešto u želudac i naći krov nad glavom.

Da, novac je sredstvo, ali je lakše biti siromašan s tim sredstvom, nego bez njega. Zar ne?

Nismo svi isti, ja kad nisam imao radio sam na sebi, nisam sjedio i kukao, radio sam svakakve poslove i usput učio, često i po tri posla, ništa mi nije bilo teško i ispod časti. Od svoje četrdesete sam u aktivnoj mirovini, sada radim što mi se radi i kada mi se radi. To je bio moj cilj, a put do njega je bio težak, ali ne i nemoguć.

Ne može ti se *ebati za korupciju, nepotizam i slično jer upravo to je često razlog zašto nemaš. Pa kad sa završenim fakultetom ne možeš pronaći posao sjeti se da zbog spomenutog na tvom radnom mjestu sjedi netko tko nije sposoban taj posao raditi kako treba, ali je podoban.

Najteže u životu je naučiti biti sretan, kada to naučiš manje ti je bitno imaš li na računu za kupiti Kiu ili Teslu. Ljudi padaju u zamku konzumerizma, gdje ih se prvo uvjeri da im nešto treba, a zatim moraju raditi još više i zaraditi još više da bi si to mogli priuštiti ili otplatiti. Da bi im bilo lakše upasti u tu zamku imamo kredite, rate, revolving...

U životu su stvari rijetko crno-bijele. Mnogi rade više da bi si mogli priuštiti stvari za koje misle da im trebaju, pa onda rade još više i još više i kupuju sve više, ali nemaju vremena uživati u kupljenom.

Davno sam vidio jednu zgodnu ilustraciju, ne mogu je sada pronaći, ali pokušati ću je opisati.

Na semaforu stoje tri automobila, jedan pored drugog, poredani od nekakve kantice, preko srednje klase do ferrarija. U svakome vozač gleda kroz prozor u bolji auto od onog u kojem sjedi i misli se da mi je barem ovaj auto. To precizno pokazuje ljudsko razmišljanje u današnje moderno doba. Nikad zadovoljni, jer nam se konstantno nameću lažni "ciljevi".

Na kraju moj komentar se više odnosio na srednji i viši stalež, u stilu da treba znati odrediti omjer novca i vremena koje se ulaže u njega.

 Ok, i to je to? Ne zelis napisati s cim se ne slazes pa da diskutiramo.
Samo one-liner?

Dakle IT u Hrvatskoj je jako profitabilan, a istovremeno mu je porezno opterećenje na plaće veliki problem.

Hehe. 

 moja je Neto, tebi eto Bruto.

Ultimativni cilj bi bio otkriti što smo i tko smo, a to je gotovo nemoguće u današnjem društvenom uređenju i okruženju. Tko zna koji je tvoj pravi smisao, talent, genijalnost... Međutim zbog tvojih želja to će ostati potisnuto i vjerojatno neostvareno. To je ostvarivanje punog potencijala, ne pretvoriti se u mašinu, stroj za zarađivanje novaca.

Trošiti novac na nešto površno je poput slušanja komercijalne pop glazbe, gledanja komercijalnih blockbustera, jedenja pizza i hamburgera... pruža kratkotrajni i površni užitak. Nije ni to loše ponekad, ali nije ni nešto posebno vrijedno.

No kao što rekoh ranije, nismo svi isti, netko ima jedan "program", a netko drugi. Netko je statist, a netko sporedni ili glavni glumac.

Gledano kroz prizmu kapitalističkog uređenja, tvoje razmišljanje o usavršavanju znanja i naplaćivanju istog je dobar put. Možemo mi moralizirati do besvijesti, ali u takvom uređenju svi žele dogurati do toga da rade manje i zarađuju više, a to na pošten način ide jedino ukoliko posjedujemo znanje koje ima jako mali broj ljudi.

 Blagajnice na minimalcu od 35.000 dinara nažalost nisu strateška grana. To kad baja potroši 100 evra na fasung u samoposluzi, a njoj to trećina plaće - da joj ispadnu oči. A kad pusti 17 dinara bakše (kunu) jao moćnosti.

Istina je da ljudi migriraju, ali bi rekao da su u zapadnom svijetu te migracije cirkularne. Ljudi u London dolaze i odlaze, u Berlinu isto, Kopnhagen ista prica. Otisao sam iz Hrvatske prije 8 godina, i kad sam odlazio ne sjecam se da je bio neki znacajni influx developera u Hrvatsku, a puno ih je krenulo odlazit nakon ulaska u EU. Meni je to bio jedan od motivatora da i ja odem, jer sam imao osjecaj da mahom iskusni developeri odlaze van i nasao sam se u situaciji gdje oko mene nije ostalo puno ljudi od kojih bi ucio. (naravno mozda bi promjena firme u tom trenutku donijela osvjezenje)

Odlazak, generalno, ljudi iz Hrvatske je, bar privremeno (ne znamo jos puni efekt na ekonomiju), pomoglo onima koji ostanu da bolje zive (kroz vece place) zbog scarcity-a na trzistu rada. Naravno tu je i potencijal za boljitkom koji si naveo - a to je da se ljudi koji su stasali u svjetskim firmama vrate (ili dodju po prvi put) i pomognu u razvoju domace IT scene. Ali dok se to ne dogodi mislim da ce, nazalost IT scena bit u gubitku jer ne mozes razvit jace igrace (tipa Infobip) samo iz domaceg talent poola.

Vidim da neke firme (pozdravljam inicijativu), tipa Infinum (bio sam kontaktiran od njih) pokusavaju doci i do talenta koji zivi vani, ali salary packet koji nude je jednostavno u donjem dijelu spektruma za trziste na koje pokusavaju uci.

@mzopg, lako je površno nabacit komentar s profi sportašima koji su u djetinjstvu bili siromašni. Prouči malo background takvih i vidjeti ćeš da je u većini situacija postojao barem jedan član obitelji koji je osiguravao osnovna sredstva za život. A gdje su svi ostali takvi koji nisu uspjeli? Oni medijima nisu zanimljivi, a ima ih na tisuće. Ti se ulovio iznimki.

Prva asocijacija vezana uz kvalitetnu prehranu ti je luksuzni restoran.

Prodaješ priču kako su ti super undervalued stvari, a dvije rečenice dalje stoji "Imam doma privatnu kino dvoranu, uzeo sam top platno i odličan 4k projektor"

Dociraš o konzumerizmu i uzimaš si za pravo ljudima reći koji je recept za sreću, a ti si svoju našao u tom istom izlogu.

Najjače je što ne vidiš koja dvoličnost vrišti iz tebe. Mogao bi sjediti u saboru, you are natural.

Pa sam si objasnio: nije SVE u novcu.

Ali bez puno novca ne možeš ni imati ono kaj te čini sretnim.

Znači, ne budeš sretan samo zato kaj si bogat, ali sigurno nebuš ni zato kaj si siromašan.

Niti obijest milijunaša niti asketski život siromaha nisu ono kaj čini život dobrim.

Ukratko: moraš biti bogat ali ne pohlepan, jer ti onda ni bogatstvo ništa ne znači.

Realno, dovoljno ti je da imaš za pokriti sve svoje potrebe, i još toliko za rezervu.

Samo da te ne uzme, pa ti onda i potrebe porastu pa postaneš siromašni bogataš...

mzopg kaže...

neutrino kaže...

mzopg kaže...

Nismo svi isti, ja kad nisam imao radio sam na sebi, nisam sjedio i kukao, radio sam svakakve poslove i usput učio, često i po tri posla, ništa mi nije bilo teško i ispod časti. Od svoje četrdesete sam u aktivnoj mirovini, sada radim što mi se radi i kada mi se radi. To je bio moj cilj, a put do njega je bio težak, ali ne i nemoguć.

 

Ne može ti se *ebati za korupciju, nepotizam i slično jer upravo to je često razlog zašto nemaš. Pa kad sa završenim fakultetom ne možeš pronaći posao sjeti se da zbog spomenutog na tvom radnom mjestu sjedi netko tko nije sposoban taj posao raditi kako treba, ali je podoban.

 

Najteže u životu je naučiti biti sretan, kada to naučiš manje ti je bitno imaš li na računu za kupiti Kiu ili Teslu. Ljudi padaju u zamku konzumerizma, gdje ih se prvo uvjeri da im nešto treba, a zatim moraju raditi još više i zaraditi još više da bi si to mogli priuštiti ili otplatiti. Da bi im bilo lakše upasti u tu zamku imamo kredite, rate, revolving...

 

Da skratimo, ako nemaš osnovne uvjete za život, onda ne možeš raditi na sebi.

Prodaješ identičnu demagogiju koju prodaje kler svojim ovcama. Što si siromašniji i jadniji luzer, to si bolji vjernik i "sretniji". Ne znam koliko intelektualno osoba mora biti osakaćena da to proguta.

 

Nije isto pišat, srat, jest i spavat u istoj prostoriji u garsonjeri od 20m2 i život u 100m2. Isto tako nije isto vozit Daciu i Volvo. Nije isto jest hrenovku i biftek ili kovača. Nije isto bit na listi čekanja za pregled ili zahvat kao i odlazak u privatnu polikliniku. Poserem ti se na "konzumerizam" iz tvog konteksta.

Formula je debilno jednostavna, što više love, to imaš bolje uvjete za kvalitetniji život. Kvalitetniji život donosi sreću.

 

Za kraj: Kakvi ljudi si mogu priuštiti aktivnu mirovinu od svoje četrdesete, ako ne bogati?

 

Nažalost nemaš pojma što pišeš. Znaš li ti koliko je ljudi iz bijede postiglo čudo? Pogledaj samo koliko imaš sportaša koji su iz nikakvih uvjeta postali vrhunski sportaši. Po tebi to jednostavno nije moguće. Što više teški životni uvjeti te često tjeraju da daš maksimum od sebe, dodatno te motiviraju za razliku od zlatnih momaka koji se rode sa srebrnom žlicom u dupetu i kojima je teško pronaći motivaciju.

 

Naravno da nije isto živjeti komotno, luksuzno itd. ali ti uopće nisi shvatio poantu mog pisanja. Niti je financijsko bogatstvo jamstvo za sreću niti je siromaštvo jamstvo za nesreću. Kad bi to tako bilo onda bi svi bogati bili super sretni i zadovoljni, a pogledaj koliko samo poznatih i slavnih boluje od raznih depresija, alkoholizma, raznih ovisnosti, kolika je stopa samoubojstava.

 

Ono što sam želio poručiti je da treba prvenstveno naučiti biti sretan s onim što imaš, ali to ne znači da ne trebaš i dalje raditi na sebi i napredovati. Ukoliko nisi naučio biti sretan to nećeš biti ni kad budeš imao milijune jer ćeš uvijek željeti više i više i stalno ćeš se osjećati isprazno i nezadovoljno. Sreća će ti biti kratkotrajna i onda ćeš se opet utopiti u nezadovoljstvu. To je posljedica traženja sreće u materijalnom, ukoliko to nemaš s kim podijeliti ništa ne znači.

 

Misliš da sam se rodio bogat? Živio sam ja dobar dio života u 20m2, jedva krpao kraj s krajem, radio po tri posla van struke i onog što me zanimalo, ali sam konstantno učio i radio na sebi. Sada sam u "mirovini", ali to nije došlo samo od sebe i sada si mogu kupiti što god želim, ali to mi jednostavno više ne predstavlja nikakvo veselje, više me raduje kupiti nekakav undervalued uređaj pa otkriti njegove skrivene vrijednosti nego otići u trgovinu i pokupovati sve najskuplje što imaju.

 

Po ovim usporedbama koje si naveo vidim da jednostavno nisi shvatio moju poruku, neupitno je da je Volvo ljepše voziti nego Daciu, ali nije to poanta. Imam doma privatnu kino dvoranu, uzeo sam top platno i odličan 4k projektor i uživam u gledanju, ali da sam morao žrtvovati 10 godina života da bi si to mogao priuštiti rado bi se toga odrekao i proveo tih 10 godina drugačije. Stvar je u balansu. Uvijek će postojati bolje, skuplje... pitanje je samo po koju cijenu. Vrijeme je najbitnija varijabla.

 

Spominješ zdravlje, da bi bio zdrav u većini slučajeva ne moraš biti bogat, što više većina bogatih koje poznajem imaju ozbiljnih problema sa zdravljem jer se uglavnom ne kreću, previše rade i konstantno su pod stresom i trpaju u sebe tone nezdrave i masne hrane. Da, oni će si moći lakše priuštiti privatnog doktora, ali da su u startu pazili na sebe on im vjerojatno ne bi ni trebao. Naravno da nisu sve bolesti iste, ali svi mi možemo paziti što jedemo i voditi brigu o svom zdravlju.

 

Znaš li gdje se najbolje kompenzira novac? U kupovini vremena, a vrijeme kupuješ tako da drugi umjesto tebe obavljaju svakodnevne stvari. Ne kupovina materijalnih stvari, 55 auta, 120 ručnih satova, 300 pari cipela...

 

Kažeš nije isto jesti hrenovku ili biftek. Znaš što, prošao sam na desetke luksuznih restorana sa Michelin zvjezdicama, i lijepo je to, prvenstveno kao iskustvo, ali prije par dana sam sa ženom sjeo na žalo uz more, ponijeli smo dva sendviča, pecivo, maslac, zimska i sir, dva pomidora i dvije breskve i ne bi taj trenutak mijenjao za 100 Michelin zvjezdica i luksuznih restorana.

 

 Covjek je sve u pravu i tu nema daljnje rasprave, vrijeme je nezamjenjiva i nepovratna varijabla(za sad..), mogu se pronac u ovom svemu, i sam zivim i radim vani sa zenom i djetetom, tolko sam htio svoji kucu vani da nemoram stan placat(sto na moju zaradu mjesecnu neigra nikakvu ulogu),kupili smo kucu(poprilicnu cifru izvalili), dobar auto, ljetovanja brodom itd itd..Aliii, sto sebi nikad necu oprostit, i sto ce me kopkat ko sto me i sad kopka, djete propricalo, djete prohodalo, prve rijeci,smijeh itd. Nisam bio tu, nisam to dozivio, i to je nesto, sto novcem nemozes platit, tako da nije sve u novcu,al bez novca, nemozes zivit.. Tako da i dalje vrijedi ono sto je moj otac reko "Nije sve u aprama,al je sve u parama."

Ne znam za programere, ali ja bježim kad god naljutim ženu a u dometu je hladnog oružja/kuhinjskog pribora