Zakoni su upravo i jedino to što omogućava prava. Oni u mnogome određuju i ljudsku svijest.
Zapravo, to nije točno. Zakoni su samo pravna formalizacija društvenih normi, a društvene norme i ljudska svijest su međusobno spregnute pojave.
Stvari treba gledati u kontekstu vremena, prostora i zakona u kojem su se odvijale a ne iz današnje perspektive. Možda će ljudi za 100 godina s gnušanjem gledati na nešto što mi danas smatramo normalnim.
Naravno, ali to ne znači da je prokazivanje Židova u Njemačkoj bilo moralno. Nama može biti jasno zašto su to ljudi radili, gledano kroz kontekst vremena, prostora i zakona u Njemačkoj u to vrijeme, ali to ne znači da je moralno.
Isto tako, robovlasništvo nije moralno, ali dok nije postignta svijest o tome, ljudi su smatrali da je moralno. Osuda robovlasništva kao pojave je itekako osnovana, unatoč činjenici da se ljudima tada činilo normalno. Međutim, u trenutku kad je isto ukinuto, imamo nazadne pojedince koji nisu u stanju prihvatiti nove kolektivne norme, te se bore protiv već donesenog zakona. Za njih je pojedinačna osuda itekako validna.