Moj osvrt ću započeti baš kao poziv na raspravu, možda mi netko ukaže drugačije mišljenje?
Svaka decenija je imala svoje "exploatation" filmove, žanr gdje se neka tema ekranizira ne zbog želje za umjetnošću već želje za parama. Tako smo sad, generalno je prihvaćeno, u etapi biopic exploatationa, kada se ekranizira život više manje bilo koje planetarno popularne osobe. Jeste li znali da dobivamo 4 (četri) filma o Beatlesima?
I dok je to razumiljivo radi ljudske znantiželje i voajerizma kada su u pitanju osobe iz neke davnije prošlosti - nisu mi baš jasni filmovi o osobama koje smo gledali svaki dan kao smo htjeli, slušali njihova mišljenja na tjednoj bazi, a dobar dio je možda još i živ - ne znam što se tu može "snimiti bolje" nego da se živog čovjeka pita u intervjuu?
2 Beatlesa su još živa, od 60-ih, znači punih 60godina tko nije čuo Beatles jednom tjedno je - gluh. Što JOŠ imamo saznati o njima? Koliko ga je puta John najčešće tresao na pisoaru?
No tu dolazimo i do ekranizacija malo živopisnijih ljudi, pa se već dolazi u doba kada se žive ljude sa svim vrlinama i manama upakira u nekakvu simulacru lišenu od svega osim "kolekcije scena prihvatljivih za obiteljsko gledanje".
Michael, Bohemian Rapsody, Elvis, Back To Black, sve redom filmovi koji jednostavno uopće nisu prikazali ljude o kojima kažu da snimaju film, već nešto što se može tek nazvati "Best of Mjuzikl" samo sa glumcima koji nemaju 5% karizme i živopisnosti originala.
I sad, može mi se kontrirati sa uspješnošću tih filomova - Michael jest zaradio preko milijarde dolara, ali to je više znak nečega (po meni još goreg) drugog, nego puke kvalitete filma.
Naime i filmska i glazbena umjetnost su u opadanju.
U nijednom desetljeću se nije dogodilo da su prijašnji uratci populariniji od sadašnjih, no od početkom 2010ih se događa upravo to.
Kod filmova je to očito, superjunaci vladaju već skoro 20 godina (umobolno) a zadnji "originalni" film (koji nije ekranizacija, adaptacija, nastavak, franšiza, po predlošku) koji je premašio 1 milijardu na kino blagajnama je Avatar iz 2009. Osim što je i to sada franšiza (i to najunosnija), to je bilo prija 17 godina.
Slično se dešava i sa glazbom, to da je Taylor Swift najpopularnija osoba na planeti već 2 desetljeća je povijesno-prvo, a dešava se i druga katastrofa - nema koncerata, jer čak i zvijezde koje se ne skidaju sa top ljestvica ne mogu napuniti arene.
I shvaćam sad potrebu kreatora filma da pokaže neku drugu strani poznate osobe, ali čemu? Kad ni sama osoba to nikako ne bi htjela?
Dolazimo polako do apsurda prodaje majice sa likom Chea, ili ovoga sa Queen, gdje se Freddya prikazalo na način na koji bi on vjerojatno pljuno svima u facu.
Ne razumijem taj bezobrazluk i narcizam kad se netko aposlutno nepovezan sa stvarnom osobom nameće da će sad on prikazati tu osobu "na svoj način". I to osobu čiji video imaš na YouTubeu pa možeš tu osobu gledati a ne skupinu "autora sa vizijom".
Kako je ovo ipak internetska debata obligatoran sam zapitati:
Kad će film: "Austrijski Slikar - rane godine"?


Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu ASICS
