Djeca iz skupljih zagrebačkih kvartova postižu bol

Komplicirana tema. Odrastao sam u jeftinim ali lijepim kvartovima. Družiš se uglavnom sa ljudima iz svoje i okolnih zgrada.

Nekakav akademski ili životni uspjeh nikad nije bio tema razgovora niti nas školaraca niti naših roditelja.

Je li to bila preokupiranost svakodnevnim problemima ili jednim djelom i ono što zovu learned helplessness - ne znam.

 

Ono što znam je da mala prljava tajna da je ekonomski sustav još do prije nekoliko godina zahtjevao postojanje domaćih slabo plaćenih klasa koje će peći kruh, prevoziti robu, čistiti ulice, starcima u domovima brisati guzu i prati ih...

Sad će nam to raditi još niže klase izvana samo to nije posljedica naše više edukacije neko iseljavanja i pada natalita.

 

Bitno je i reći da jednoj razumnoj državi krajnji cilj ne bi trebao biti uspjeh na maturi nego hoće li se ta educirana djeca zadržati ovdje ili ne. Sve je to povezano, ovo je globalna tema.

Super naslov, tekst i analiza... Not

Mislim da bi trebalo istražiti i korelaciju uloženog truda i uspjeha, vjerojatno bi i tu bilo zanimljivih zaključaka...

Al ajde, bar je jedna stvar jasna, cijena kvadrata raste i nastiviti će rasti pa shodno tome očekujemo i da će se uspjeh svih đaka poboljšati

 Analiza, koja je kratka, ali kaže da korelacija ne znači kauzaciju, tj da nije stvar u ceni kvadrata, nego u stvarima kao što su obrazovna struktura roditelja i količina podrške koju deca modu da dobiju kod kuće, je sasvim ok.

 

Imam par prijateljica u prosveti. Jedna je prešla iz škole u centru u školu na siromašnijoj periferiji. Problem koji je videla kod svojih novih učenika je da su same porodice u kojima žive često nesređene, da je podrška koju dobijaju mala i da škola nije na vrhu njihove liste problema i da samim tim nivo uspeha ne može da bude jednak onome koji je postizala u prethodnoj školi, koliko god da se trudi (a trudi se).

 

Navešću i jednu anegdotu koju mi je ispričala druga prijateljica (učiteljica, 1-4 razred osnovne), koja takođe radi u školi u siromašnijem prigradskom (seoskom) naselju. Dečak je predao prazan kontrolni iz matematike i, kada im je vraćala radove, zatražila mu je da narednog dana donese kontrolni sa potpisom roditelja (da bi znala da im je pokazao). Pita mali "Šta to znači?", a ona mu odgovori "Da mama napiše tu svoje ime." Dolazi dečak sutra u školu i uredno donosi kontrolni na kome piše neko žensko ime, neveštom rukom, neko slovo ćirilicom, neko latinicom. Pita ona šta je to, kaže "Rekli ste da donesem da mama napiše ime." "Pa ko je to pisao?" "Komšinica, ona zna da piše." Ovo je ekstreman slučaj, ali konkretno ta prijateljica kaže da ima nemali broj dece iz takvih porodica (uglavnom romskih), i da često roditelji nisu nezainteresovani i da žele da im deca prođu kroz školu, ali da su pomoć i uslovi koje mogu da obezbede svojoj deci minimalni.

 U online wannabe-milijarder krugovima se tu uvijek ide sa pričom o low IQ untermensch klasi u koju ne treba ulagati jer su (smo) genetski ograničeni.

Naravno da tu priču vole i pravi milijunaši i milijarderi koji je koriste za pozivanje na rezanje proračuna za obrazovanje i općedruštveno zdravlje i preusmjeravanje u njihova javno-privatna "partnerstva".

 

Ako je i moguće dokazati određenu IQ komponentu (npr eksperimentima sa identičnim blizancima) - ja vjerujem da je moguće kroz nekoliko generacija kvalitenom prehranom od malena i okruženjem s manje stresa izjednačiti IQ u populaciji.

 

Mislim da je ovaj crtež star preko 100 godina:

 

Imamo i ženu na forumu 👋
I još je gledala Monty Python 👍 meni je vrh smisao života i život Brajana 😅




Kolege su jako dobro opisali gdje je problem , siromašniji su nažalost okupirani u pravilu nekim svojim problemima ili egzistencijom, mnogi takvi roditelji ni sami ne znaju mnogo radi generacijskih zanemarivanja škole kao neke nebitne stvari, također više problema alkohol, nasilje, nekultura, bonton, higijena, radi manjeg truda u svoje znanja, te ne ulažu niti imaju sredstava uložiti za dodatnu naobrazbu (npr. instrukcije, dodatna nastave, škole informatike ili stranih jezika,...) toliko koliko u svoju djecu mogu imućniji , kojima opet igra ulogu često i prestiž ako su djeca odlikaši, no naravno svaki roditelj želi svome djetetu pružiti najbolje što može.

A usput napisano oni nacionalni ispiti imaju drugi problem , djeca znaju da nije za ocijenu te se ne trude nešto , niti uče za te ispite. Te na kraju učitelji radi toga postanu posrani zato što ti učenici imaju bolje ocijene nego što pokažu znanje na nacionalnim ispitima.
Barem tako njihovi učitelji pričaju te ne vide logiku tih ispita.