Igranje i mentalno zdravlje: Gdje je granica izmeđ

Kako virtualno napreduje u odnosu na materijalno stupnjevi ovisnosti sve će više biti ovakvi:

1. "Nisam ovisan"

2. "Nisam puno ovisan - i drugi su ovisni o svojim hobijima"

3. "Jesam ovisan i to je dobro! Uštekaj me u matricu i daj mi taj steak i vino! Transhumanizam sada!"

Samo se tješite da je virtualno nešto što se može prevazići. Sjećam se kad je biti na internetu bilo nešto za geekove. Sad je svaka baba na internetu i konzumira AI opijum kao i svi drugi.

tako je. Dosta cesto se nadjem u situacijama gdje, nakon sto kazem da tu i tam odigram koju partiju na kompu, osjetim pogled od random osobe "kaj ti još igraš igrice?".

1. ne igram igrice nego video igre.

2. što ti radiš u slobodno vrijeme? doomscrollas? (u 95% slucajeva tu sve staje i vise ne diramo tu temu)

3. kad su odgovori da ljudi citaju knjige, u redu. ja slušam audiobook dok masakriram zombije u codu4. ez.

4. dok spomenem da tu i tamo 3d printam, odmah doleti da sam dijete i da se bavim "igrackama". Na to poklopim da sam morao nauciti raditi u CAD/CAM softwareu za svoje potrebe da si isprintam neke stvari koje nije moguce kupiti (rozete za cijevi koje su dimenzija koje ne postoje u ducanu, povisene nogice za kuciste koje nisam nasao nigdje na netu, custom nosac za dvije tipkovnice za policu jer tipkovnice nisu mehanicke pa nije dobar bilo kakav nosac, kuciste za 2 mrežna switcha da se moze staviti u kut na policu i da mogu montirati vent na to...). Tu odmah stajemo i osoba koja ste htjela radit pametna vise ne prica samnom jer nema municije. ez. 

uglavnom da, igram igre jer je to bolje provodjenje vremena od 90% aktivnosti (izlazak na zrak, sunce i travu je obavezan, ipak sam covjek).