Generacija Z ne želi razgovarati na telefon. Konzu

Šišaj ovčice! Bez milosti! Deri!

A sada ozbiljno... Razumio bih da oni koji zaziru od razgovora telefonom ili uživo to čine zbog govorne mane. Ali dobro, ima nas stvarno svakakvih. I sam mucam (u zadnjih 10 godina puno manje), ali tijekom osnovne škole mi je bilo najgore. Pa iščekivanje hoće li me prozvati kada su usmena ispitivanja... Znojiš se od muke, boli te trbuh... Pa kada kreneš odgovarati, stalno zapinješ, mučiš se izgovoriti riječi, stalno ih ponavljaš (ispravljaš se) - katastrofa. To traje. Da ne govorim da su mi odlasci u dućan bili problematični kada sam bio dijete, a najgore bi mi bilo (kada govorim o dućanima) kada bih morao reći da mi daju kruh ili narežu salamu ili sir. I da, izbjegavao sam javljanja na telefon. Mada, razgovori (uživo i telefonski) sa ljudima s kojima sam blizak su išli relativno glatko, ali s nepoznatima ili onima s kojima sam se osjećao napeto - uh uh. Logopedi su donekle pomagali, ali nije to rješenje u konačnici. Kod mene je rješenje bilo samo odrastanje i shvaćanje da se nemaš što sramiti. Doslovno i kasniji stav - "boli me k" ("umjereno" ajmo reći) je puno pomogao. I pravilno disanje i smirenost je vrlo bitno, što i sami logopedi savjetuju, ali tek kasnije ovladaš (u mome slučaju).

Imam 30 i još uvijek znam mucati, ali kao što sam rekao - puno, puno manje tj. rjeđe. Dogodi mi se kada sam recimo uzbuđen zbog nečega. A počeo sam isto kao i ti negdje od 5-e godine mucati.

Pa eto, i govorna mana ti može stvoriti razne probleme glede socijalizacije i u životu općenito. Koliko puta bih kao dijete tj. tinejđer zvao prijatelja na telefon i onda se javi jedan od njegovih roditelja i poklopim telefon jer mi je neugodno nešto reći. Ali s prijateljem i prijateljima bih bio većinom "u skladu" glede razgovora. Ne bih (toliko) mucao. A znao sam se i vraćati iz dućana s odgovorom mojima da nema kruha, jer nekad ne bih mogao izgovoriti riječi. Ili bi me strah i nelagoda toliko "stisla", da bih samo izašao iz dućana. E da je onda bilo dostava preko aplikacija na mobitelima... Klik, klik, nema potrebe za razgovorom. Ali to bi vjerojatno stvorilo "invalida " od mene u pogledu razgovora s drugima. Mučiš se i dođe to na svoje s vremenom.

Ni ja ne volim pričati na telefon, al opet za neke stvari više preferiram telefonski poziv nego poruke. Ako mi odmah treba odgovor druge osobe, nazovem i pitam, tko će dočekati odgovor na poruku ili mail.

Svaka vještina se "brusi". Treba se truditi i nešto koristiti da bi ovladao s tim. Pa tako i vještina komunikacije. Tragedija je veća ako te je do toga doveo moderni način života - radije tipkaš, nego razgovaraš. Postaneš invalid u smislu komunikacije s ljudima. I napomenuo bih još nešto - komoditet. Većina nas radi ono što nam je lakše. Suočavanje i borba je rješenje - uvijek je bilo i biti će.

za raznorazne usluge preko oglasnika uvijek piše "ne odgovaram na SMS, samo pozivi" tako da treba to, da.

Nevezano uz ovo (kaj se tiče telefonslih razgovora sam čak i ok), pravi je problem modernih vremena kaj sam uopće izgubio rukopis - taj moj divni spoj kaligrafije i latiničnog krasopisa kombinacijom tiskanih i pisanih slova se pretvorio u škrabotine koje ni sam ne znam pročitati.

Invalid sam definitivno, i nepismeni autist, ali sam i krkan pa me to ne brine previše 

Kmeeeee  Jel dresiraš djecu da imaju 5.0? Šala, vidiš da znam komunicirat. Što je najgore, ja sam već dobio po njušci više puta jer ne znam prestat sa "šalama" kad krene, mozak ne registrira riječi koje izgovaram.

 Već sam jednom napisao čini mi se, ja od listopada 2019. vodim dnevnik rada i sve do tada nisam imao običaj pisati pisanim slovima (uopće pisati). Do tada bi se samo potpisivao i najčešće to je bilo to od moga pisanja nakon srednje škole. I "izgubio sam ruku" za pisanje, ali vrlo brzo čim sam počeo ponovno pisati (u taj dnevnik), rukopis se vratio. I držim da lijepo pišem kada ne žurim. A i dobro mi dođe da vodim dnevnik rada jer radim specifičniji posao.

 Ovo navika slanja maila nakon usmenog razgovora/sastanka je odličan alat da ne prođe ništa nezabilježeno jer smo svi u današnje vrijeme opterećeni sa puno pisane dokumentacije pa se lako zaboravi "tamo neki razgovor". No, mene više zna brinuti što zbog te potrebe da se odgovori pismeno mailom imam slučajeve gdje mi se kolega neće javiti u firmi pa zna da ću mu to morati napisati u mailu ili poruci i na to će mi odgovoriti. Ovo mi nije prihvatljivo jer većinom to zahtijeva kratak dogovor i uopće ne dođe do kasnije pismene komunikacije s obzirom da smo se dogovorili što ćemo dalje napraviti u mailu i tek kad krene nekakav konkretan posao ćemo se prebaciti u "zapisani mod", obično sa dodatnim ljudima kao sudionicima konverzacije. Osobito tijekom korone se ekipa navikla na pisane komunikacije i to se nakotilo bespotrebno iako je učinkovitije sve usmeno dogovoriti, a onda poslati mail no tad je to bilo djelomično razumljivo jer smo svi ostali doma uz ukućane gdje nismo imali svi urede od kud smo mogli raditi no danas u uredima se nadam da će se svi riješiti tih navika ...i bez ove konzultantice iz teksta ;-)

 Milenijalci su i započeli taj trend izbjegavanja poziva. Vjerojatno smo previše istraumatizirani djetinjstvom u kojem su starci svakodnevno urlali na nas da se skinemo s telefona uz obavezno "jel znaš kolko to košta". 

Radije bi da mi neko čupa zub bez anestezije nego da moram više puta dnevno telefonirati. Pogotovo za blagdane i rođendane, kad svi koji cijele godine ni ne pitaju za tebe se odjednom sjete da postojiš. Ako ništa drugo poruku možeš ignorirati dok se ne napiješ dovoljno da imaš želuca odgovarati. 

ja ne znam koje sam generacijsko slovo ali sam +30 i ne sjecam se kad sam poziv neki imao. ako me trebas imam mail. broj mobitela si ni ne znam. u imeniku imam mozda 10 brojeva. 

Ljudi, kako bi vi voldili neugodan sastanak? Održali javnu prezentaciju?

Nikad ranije nisam imao problema s razgovorima, bilo telefonom ili uživo. Skoro 15 godina radio sam u ugostiteljstvu, imao kafić, piceriju, internet caffe, laprdanje je bilo pod normalno, bez pritiska, opušteno i 'što na umu, to na drumu', tako se prenijelo i na telefonske razgovore... doduše, često s tekućim sredstvima za opuštanje, što je uobičajeno u tom biznisu

prelaskom na novinarsto, lakoća laprdanja bila je prednost u započinjanju konverzacije, a i kasnije u razgovoru ljudi su otvoreniji, što otvara mogućnosti

također, čim se predstaviš kao novinar, nekad i kad ne radiš - a znaju te kao novinara, rjeđe doživljavaš klasične odjebe poput 'nazovite kasnije' i slično

međutim, za razliku od konobara s kojim su ljudi najčešće iskreni, nekad i previše, kod novinara po defoltu 'paze' što pričaju, često prešućuju, lažu...

za razliku od konobarenja, kad mi je konverzacija s ljudima činila zadovoljstvo, u novinarstvu mi je postajala sve veći teret, pa sam tako sve češće birao teme koje ne zahtjevaju previše konverzacije i kontakata s ljudima, od razne statistike, kolumni, analiza, do odlaska na reportaže u prirodu

telefonski razgovori postajali su mi sve naporniji, a i one koje sam morao obavljati, često bi odgađao, što je znalo dovoditi do toga da neke ljude potrebne za temu i ne uspijem dobiti, što je na kraju sveukupno rezultiralo i padom kvalitete mojeg rada

na koncu sam nedavno odjebao novinarstvo nakon 15 godina karijere i trenutno radim, kao voditelj poslovanja u manjoj firmi, s relativno uskim krugom ljudi za koje brinem da im ništa ne fali na poslu, a za posljedicu je ostalo da su mi razgovori telefonom mrski, a bogme i razgovore uživo ne volim baš previše i pomalo postajem usamljeni, nadrkani, stari jarac

izuzimaju se višesatni razgovori sa sestrom (koje često bezuspješno pokušavam prekinuti), te s rijetkim prijateljima s kojima i ne skužim da vrijeme na telefonu prolazi u ničemu zapravo, ali prolazi s lakoćom, opušteno i zadovoljavajuće u laprdanju o svemu - bit će da mi je lakoća razgovaranja postala ovisna o povjerenju u ljude