Smirivanje djece digitalnim uređajima ima loš učin

nažalost ovo je nešto što nas većina radi i problem je u tome što uopće ne znam kako to izbjeći. Ako malo dijete pravi problem u vožnji dam mu mobitel. Ako trebam malo mira u kući da nešto obavim (npr. nešto banalno kao otići na wc) isto je mobitel ili tablet najbolje rješenje.

a ove sve druge opcije sam probao, plastelin i bojice, kupio sam dosad paletu plastelina, ali to napravi toliko nereda po kući da je to strašno. A o bojicama da ne pričam, zidovi mi izgledaju kao da živim sa Leonardom Da Vincijem. Također i plastelin lijepe po zidu. 

svako dijete je različito i ima svoju osobnost. Neka imaju granice i znaju što smiju ili ne smiju, a neka jednostavno namjerno rade sve suprotno i nikakvi razgovori, zabrane, kazne ne pale...

Moji su baš mala djeca, 2 god i 3 i pol god, stariji je dečko i s njim imam "problema" s autoritetom, njemu je baš zanimljivo raditi ono što ne smije. A curica me baš fino sluša, ako i radi probleme onda prati brata, ne na svoju ruku.

I koliko god ja s njima provodio vremena, a s njima sam skoro svaki trenutak kad ne radim, koliko god se igrali sa raznim igračkama, kockicama, didaktičkim igračkama, plastelinom, bojicama, vodenim bojicama, opet bude najučinkovitiji mobitel ako se krenu raditi sranja, ili ako ja trebam nešto obaviti. Eto naprimjer moram ići obaviti veliku nuždu, a žena nije kod kuće, oni oboje idu za mnom kao pačići i lupaju mi po vratima dok sam ja u wcu. Namjerno sam naveo ovaj primjer, jer tko to nije doživio ne može znati kako je to. Da popizdiš. Dao bi im 6 mobitela samo da me to kratko razdoblje puste na miru.

Ah, taj odgoj djece...lako je dobiti djecu, teško ih je odgojiti.

Nisu problem djeca, nego roditelji i neodgovarajuća roditeljska skrb.

Kaj ćeš, klinici su spužve, sve upijaju od roditelja.

Ni Thomasa Manna, djeca nisu smjela smetati dok radi. A, kamoli vas.

Ima sto drugih stvari kako zaokupiti pažnju i maštu, djece sem uređaja potrošačke elektronike.

Roditelji, kako sijete, tak' će te i žeti.

Bilo je jedno istraživanje o tim ekranima i utjecaju na malu djecu. Ima jednako djelovanje kao kokain na odraslog. Jednostavno njihov mozak do 8, 9 10 godine, da bi se pravilno razvio, potrebno mu je kretanje, kretanje sa rukama i nogama, bojanje, pisanje. Kad mu turnete ekran u ruke, ono se tad isključuje i odlazi u svijet šarenih boja i zvukova i tad kao da ode u neki trans. Jednostavno dajete svojoj djeci napoj za mozak kad mu daš taj ekran. Ljudi to rade ne zato jer ne vole svoju djecu, nego jer im je tako jednostavnije. Nije lako odgojiti brižno i pametno ljudsko biće, za to je potrebno mnogo provođenja vremena sa svojim djetetom i samoedukacije sebe što je dobro za njih, a što nije. Većina ljudi, budimo realni, nisu za imati djecu, nego je to nešto što većina jednostavno može, pa eto ima.

Ja nikad nisam bio potpuno protiv tehnologije kod male djece. Kao oni isključivi roditelji koje znam čuti, nikad nema crtića, nikad nema čokolade, nema sokića, dakle ljudi moji odgajamo osobe, a ne robote. Ja sa svojom djecom radim sve, od parka do igranja sa raznim igračkama, kockicama, bojanjem, crtanjem, slaganjem, pa i gledamo crtane, dam im i tablet i mob u naravno ograničenom i kratkom razdoblju, isto tako dobiju i slatkiš i sokić, sve u vrlo umjerenim količinama i to ne svakodnevno. Ja ću se držati toga pa šta bude.

U mom kvartu živi obitelj, ne znam jesu neka sekta ili kvazi religija, imaju četvero djece, kod njih se ne koriste elektronički uređaji i kojekakve pizdarije, žive kao oni mormoni u SAD-u. Ja ne znam što ti ljudi očekuju, da će ih djeca slušati cijeli život? Pa to je recept za katastrofu, al dobro.

A osim toga, masa ljudi nije imala doticaj s tehnologijom kad su bili mali, pa svejedno sada jesu i imaju probleme u životu zbog toga. Moj brat nije vidio računalo do 15 godine, kakvi mobiteli i tableti, nije imao veze s time. Onda odjednom kad je krenilo zalijepio se za to ko mazga, svi smo se borili s njime, roditelji, ja, drugi brat, i to godinama, ovaj je postao antisocijalan, neuspješan, tko zna šta će biti od njega. I nije ni tad bila problem tehnologija, nego što nikad čovjek nije imao mjeru, i sve bi napravio da odigra još i još i još, kao pravi narkoman. Đabe što maltene nije postojao mobitel kad se rodio

Imam klinca od godinu i pol i svu problematiku prolazim kao i gore navedeni komentari :)
- U autu bez tableta (sva voznja dulja od 30min) mission impossible

- Doma mobitel i ne dajemo, ali zato TV radi

- Sad je skužio da postoje olovke i kemijske i da je bijeli zid super papir :)

 Zato što je tako lakše 

Šalim se, neću ti govoriti kako da odgajaš svoju djecu, ali mislim da trebaju znati što se smije, a što ne. Neka se ljute, proći će ih. Osim toga, njih posao je da iskušavaju naše granice. 

Ali ako oni znaju da to ne smiju, a to rade, to je problem. Možda sada izgleda banalno, zid je to ovo ono, ali kasnije bi moglo biti više problema oko toga što ne smiju, a to će raditi. Moje mišljenje samo.

Ja nisam za potpunu zabranu svega, ali treba imati neku granicu i znati gdje se i što radi. Sve ima svoje vrijeme i mjesto. Npr, kada se jede nema tv-a, nikada. Kada se crta, crta se za stolom na papiru.

Neznam, mislim da palamude bezveze, pitao bi ja njih koja je razlika izmedju današnjih mobitela i tableta i ondašnjih konzola, sega, nintendo, spectrum, atari, pc? Na čemu smo mi odrasli nego na sličnome/istome. Ja, šira familija, bratići, prijatelji, se nismo skidali sa navedenoga od malih nogu. Stime da smo konstanto bili zračeni sa strane crt monitora/tv'a. Mislim da se previše etiketiraju mobiteli i tableti kao nešto što uzrokuje psihološke probleme kod djece i šire strah i paniku među roditeljima.

roditelji trebaju pružiti primjer, jer djeca prije svega oponašaju. Uzalud majka brani djeci pretjeranu konzumaciju društvenih mreža ako ona čim se probudi uzima telefon kako bi provjerila facebook.

pa mislim da si mogao zaključiti da sam vrlo šturo opisao situaciju, nije baš da ću podnijeti izvještaj na dvije stranice što se sve događalo

borilo se itekako, primarno jer mi je predmet trebao zbog upisa u gimnaziju, žalilo se, to je bila prva reakcija i mene i mojih roditelja, došlo se i do inspektorice školstva zadužene za to područje koja je nama rekla da ona može urgirati i to srediti, ali da imam na umu da sljedeće godine opet imam tu istu nastavnicu, koja mi može zagorčavati život, pa smo odlučili da ćemo ostaviti ovako kako je. na kraju cijele balade je bilo "život je nepravedan"