Zanimljivo: kad je prije transplantacije primijenjena fotodinamička terapija (postupak u kojem se primjenjuje fotosenzibilizator i posebno svjetlo kako bi se uništile stanice ili mikrobi) kako bi se dodatno dezinficirala sluznica, ishod je bio lošiji – previše sterilnog okruženja očito ne pogoduje ni lošim ni dobrim mikrobima.
Sterilizaciju/antibiotike treba primjenjivati samo u krajnjim slučajevima i to vrlo lokalizirano, u većini ostalih samo probiotici. Barem je takav moj dojam. Što se tiče fekalnih i sličnih transplantacija nama je to gadljivo jer se s istima susrećemo uglavnom u nepoželjnom (e.g., smrdljivom) obliku i to u sterilnim i/ili prevlažnim okruženjima gdje se taj nepoželjni oblik dugo zadržava. Suhi/fermentirani izmet uopće ne smrdi i mnoge životinje u prirodi ga znaju jesti, neke redovito a neke po potrebi. No do sada smo se već toliko odmakli od prirode i navikli na sterilne uvjete da se teško riješiti tog osjećaja gadljivosti prema prirodnim rješenjima čak kad su i u sasvim zdravom obliku. Treba to promatrati kao ciklus - ako je ono što je prije jela bilo privlačno pa se transformiralo u nešto nepoželjno, tako se iz tog nepoželjnog može transformirati u nešto poželjno. Vjerojatno bi pomoglo da taj transformirani izmet više ne zovemo izmetom, fekalijama i sličnim izrazima već nekako drugačije. Na kraju krajeva, i biljke i životinje koje jedemo su u velikoj mjeri rezultat transformacije urina i izmeta koje nazivamo gnojivom. Naša crijeva su ekvivalent rizosfere (mi se nazivamo životinjama, ali ja bih rekao da je svaka životinja dijelom biljka kao što je i svaka biljka dijelom životinja) pa nije čudno da ih nije loše ponekad i pognojiti hranom za biljke - ili preciznije, hranom za mikrobe koji se asociraju s biljkama.

I thought that I heard you laughing I thought that I heard you sing I think I thought I saw you try But that was just a dream That was just a dream

