Ako nešto nije 100% sigurno, onda definitivno ne bi trebalo biti prisile, direktne ili indirektne(ne moraš cijepiti, ali ne možeš ovo, ovo, ovo itd...)
Simplificiraš problematiku. Pušenje nije dozvoljeno u javnim i komercijalnim zatvorenim prostorima upravo zato što pušaći ugrožavaju i tuđe zdravlje. Što će doma raditi u svoja četiri zida je njihova stvar ili na otvorenom gdje je taj utjecaj na druge gotovo nepostojeći. Znači postoje mjere i zakonske odredbe.
Ništa nije 100% sigurno. Kad su zarazne bolesti u pitanju onda je problem što se ugrožava druge, znači ti ne možeš reći imam gubu, ali boli me k... idem sad u disko jer si na taj način ugrozio zdravlje drugih osoba. Ako te boli glava to se tiče samo tebe i tako je svejedno da li će te boljeti doma ili u diskoteci punoj ljudi jer nisi nikakva ugroza za druge.
Da pojednostavnimo, jer mislim da te ovo muči.
Treba li uvesti nešto kao obavezno bez opsežne studije: NE
Da li ću se cijepiti protiv COVIDa19 ukoliko to ne bude zakonska obaveza: NEĆU
Zašto? Zato što za sve treba vremena, klinička testiranja traju, nuspojave se mogu vidjeti tek kroz određeni broj godina, a ja nisam u skupini koja je direktno ugrožena. Ova prva cjepiva su tu da prvenstveno zaštite one najugroženije koji nemaju previše izbora. Što ja mogu napraviti? Mogu paziti da ne izlažem druge opasnosti dok traje pandemija. Mogu se držati osnovnih smjernica, higijenskih i drugih. Mogu ukoliko sam zaražen ostati kod kuće dva tjedna i razviti antitijela, a ne laprdati okolo po gradu, trčati u ljekarnu, registrirati auto ili bančiti po kafićima, što ovih dana naši sugrađani rade.