Priče o elementima #8: Olovo – metal za sve i svud

za pogledati:

Ovo što piše prvi čitatelj Sub Marina nije sasvim točno. Slučajno sam radio u Institutu za medicinska istaživanja i medicinu rada, u Laboratoriju za fizičku i analitičku kemiju i sjećam se vrlo dobro (a postoji, naravno, i vrlo široka dokumentacija o tome) da se torksičnost olova i te kako istraživala. Naročito je bilo važno pitanje koje su najniže razine olova u okolišu i tkivima (krvi, kosi, zubima) pri kojima olovo još ima utjecaj, posebice na mentalno zdravlje djece. Bili smo izašno financirali upravo od američke vlade koja je u Jugoslaviji našla pokusni laboratorij za ekotoksikološka istraživanja. U Trepči se naime proizvodilo olovo, pa se upravo po izloženosti radnika i opće populacije u tom mjestu i okolici moglo vidjeti djelovanje visokih i niskih ekspozicija tim teškim metalom. Istina, ta istraživanja nisu financirali proizvođači benzina nego vladine institucije, što je dobro, jer je time osigurana objektivnost. I na kraju, tertratetilolovo nije ničiji hir, nego nužnost. Njegova je upotreba počela s ratnom avijacijom, jer se htjelo dobiti lovačke avione sa što jačim motorima, a onda se - kao i mnoga druga tehnička rješenja - proširila i na civilne potrebe. Njegova se upotreba ograničila, a poslije i posve izbacila, tek kad se vidjelo koliko je olovo štetno po zdravlje. Zašto se to nije učinilo prije? Nije se učinilo jer se nije znalo, a nije se znalo što se nije do kraja istražilo. To je jednostavan odgovor. Nitko ne odbacuje ono što mu koristi a ne šteti ili barem ne zna da mu šteti.